Zamka za Načelnika 9

Muzika dopre s ceste. Jak bas bubnjao je niz ulicu gutajući riječi pjesme, nesrazmjerna muzika dopirala je iz nadolazećeg vozila. Crveni kombi marke Pežo upravo je ulazio na parking ispred Kolibe.

            – Može li malo tiše ta muzika! – prepoznao je Violetin glas.

            Iz kombija, sa suvozačkog mjesta, izašla je mlada žena. Na licu joj se pojavi osmjeh, prepoznali su jedno drugo. Bila je to Violeta Križaj, socijalna radnica i koordinatorka programa i projekta Koliba.

            Dvije djevojke i momak iziđoše iz kombija. Nisu mogli imati više od šesnaest ili sedamnaest godina. Prva tinejdžerka, bujne kose i u poderanim trapericama nosila je u ruci muzičku spravu iz koje je bučala pjesma, pola na ekavici, pola na engleskom jeziku – nekakav rep drhturavih glasova.

            – Rep dijareja – pomisli Zivan.

            Iziđe i vozač. Visok, prosjed, djelovao je ozbiljno, no odjeven neobavezno: Trenerka i majica. Pružio je Zivanu ruku.

            – Zivane, ovo je Vojkan, naš novi savjetnik za mlade – reče Violeta.

            – Zivan. Drago mi je.

            – Poštovanje – reče Vojkan.

            – Vojkan je instruktor plivanja – kaže Violeta.

            – I profesor na učilištu tjelesne kulture – doda Zivan.

            – Policijska sveznalica, tako je – reče Violeta.

            – Ne baš – brani se Zivan – prošle sedmice slali smo pripravnike kod gospodina na obuku.

            – Plivanje i spašavanje – klimnu Vojkan.

            Kada ga čovjek ne bi poznavao, opet bi zaključio da je Vojkan nekakav sportista.

            – Ipak, ne sjećam se da smo se sreli – reče Vojkan.

            – I nismo – odgovori Zivan. Slali smo par mladih kod vas po provjerenoj preporuci.

            – Mali svijet – Vojkan uzvrati osmjehom otkrivajući niz bjelih zuba.

            – Izvolite ući – reče Violeta pokazujući rukom ka ulazu.

            Čim su ušli u Kolibu Vojkan isprati tinejdžere prema kuhinji u prizemlju. Na katu, odmah uz stubište, jedna je soba bila adaptirana u ured. Tu uđoše Violeta i Zivan. Violeta zatvori vrata za njima.

            – Može neko piće? – otvorila je ormarić – imam vino crno, bijelo…  – izvukla je flašu rakije.

            – Kruška, domaća – rekla je – nemam više kajsije.

            – Ne pijem na dužnosti.

            – Od kada to? – podigla je duge obrvice.

            – Liječiš klince od alkohola i droge a ovamo držiš mini birtiju – reče Zivan.

            – Pogrešno prijatelju. Ne lečimo ih mi nego ih držimo u trijeznom stanju.

            – Ista stvar.

            – Ali nije – usprotivi se Violeta. Vratila je flašu u ormarić.

            – Kako nije, Violeta? Ostati trijezan je sva poenta lječenja. Nema tu neke alternative. 

            – Ima. Samo što je ta alternativa nešto što stvari čini samo gorim.

            – Rešetke – potvrdi on.

            – I bagra koja je već iza rešetaka – uz uzdah će Violeta – kao društvo.

            – Dodatna kazna – klimnu Zivan.

            Zivanov pogled još je bio na ormanu iz kojeg je Violeta nudila piće.

– Donijeli dobrotvori. Svakako si u pravu – rekla je – tome uistinu nije mjesto ovdje. Ali eto, čuvam za pokojeg prijatelja kada svrati, da imam čime ponuditi – nasmješila se.

Zivan se osmjehnu krajem usana, klimnu i skupi oči. Nije još bio siguran na šta cilja, mada je mogao pretpostaviti.

– Inače tko zna da li bi ikada i svratio – dodaje Violeta.

– Ma da? – klimnuo je i žmirnuo kao da se čudi takvom dojmu. – Nema šanse – reče.

Ni sam nije vjerovao svome tonu, kao da joj drži pridiku. Kakav lažac, pomislio je. Tako bi mu dobro došla čašica, posebice posle konverzacije sa ćerkom i njenim zaručnikom ali to nije htio priznati. U stvari, nije htio pokvariti dojam. Zašto je u nekim stvarima tako teško biti iskren sa samim sobom?

– Može kava? – upitala je.

            – K vragu – mislio je. Zar je uopće bitno… 

            – Siguran si da nećeš čašicu?

            – Ne. Ali kava da – rekao je.

            Violeta stavi džezvu na ringlu koja je stajala u malenoj improviziranoj kuhinji odmah do ureda.

            – Dječak se nije vraćao? – upita Zivan.

            – Oleg Varna? Nije. Ti znaš da smo ga primili pod uvjetom?

            – Znam. Ovoga puta sudija nas je udostojio pa smo i mi u policiji dobili kopiju.

            – Onda znaš šta mu sledi ako ne ostane pod našim krovom barem četiri mjeseca. Tu je već tri. I dobar je dečko, zaista. Ali ovo mu je drugi izgred – odmahuje Violeta.

            – Prvi je bio ono kada je u prizemlju polomio pregradni zid pokraj vrata? – podseća Zivan.

            – Tako je – klimnu Violeta.

            – Nisi li mi rekla kako si ga nakon toga slala na terapiju za kontrolu bijesa?

            – Da, bio je – potvrdila je.

            – Što bi s tim?

            – Smirio se. Sve je bilo u redu dok ga otac nije nazvao – objasni Violeta.

            – Vuk Varna – doda Zivan. – Skoro je pušten.

            – Izazi na slobodu, željan je sina – nastavlja Violeta – ali sin nije željan oca nimalo. I dalje ga krivi za sve u životu, uključujući i smrt majke i to što ga je stric uvalio u probleme, vrbujući ga za huligane i ostalo.

            – Baš sam danas imao čast popričati mu sa stricem. Radun Varna. Sada glumi nekakvog zaštitara onom zastupniku Popivodi.

            – Oporbenom zastupniku – ispravi ga Violeta. – Nije još zastupnik ali se nada ući u sabor.

            – E taj. Oporba – volim taj izraz, zvuči mi nekako… buntovno – reče Zivan.

            – Stric dotičnog dječaka Radun Varna je sada osiguranje tom Popivodi?

            – Istom Popivodi kojem je grad zabranio da gradi kuću na jezeru. Čitala si o tome?

            – Kuću?

            – Vilu, salon, strip–tiz–bar… Kako to već ide. Nego što se zbilo sa malim?

            – Sinoć ga je nazvao otac a dan prije je nekako saznao da ga je djevojka ostavila.

            – Velika muka – reče Zivan bez reakcije.

            – Pa da znaš da jeste, Zivane. U tim godinama to ti je tako. Tek je napunio sedamnaest. Biti tinejdžer je teško samo po sebi, a zamisli još s toliko godina imati status alkoholičara?

            – Status?

            – Status, dijagnoza. Na razgovoru za prijem u program priznao mi je da je počeo piti sa petnaest. Votka uglavnom. Ali moja procjena je da je počeo sa negde trinaest ili četrnaest godina. Tada mu je majka umrla. Znaš već.

            – Znam ponešto – rekao je čupajući misli od malopređašnjeg razgovora sa vlastitom kćeri. Barem njoj nije nitko umro kada je taj problem uzeo maha. Doduše, nije počela piti u ranom dobu kao Oleg, ali ipak rano.

– Znam i da bih više volio da smo stavili Raduna iza rešetaka nego Olegovog oca – razmišlja Zivan naglas – ali što je tu je.

            – To je bio tvoj posao. Ti znaš gdje su dokazi završili i zašto nisu prezentirani u cjelosti.

            – Violeta, ja to ne znam. Vjeruj mi. Mogu pretpostaviti, ali ne znam. Lopušina i Radun su bili povezani, i to se zna.

            – I možda su još uvijek. Jasno mi je da ti nemaš veze s tim. Onako, generalno kažem da je to bio posao policije – rekla je Violeta prinoseći poslužavnik s kavama pa ga položi na radni stol.

– Žao mi je tog dječaka – rekla je.

            – Kada se sjetim sebe sa petnaest, na primjer – priziva Zivan slike – čini mi se kako mi je čitava glava brujala od kemijskih reakcija.

            Osmijehnula se i klimnula: – Neznam što bih ti rekla, Zivane. Srušio je orman s ljekovima u sobici dolje, slomio stolicu i razbio vrata.

            – Hm… Prilično burna reakcija. Jeli nasrnuo na nekoga, osoblje, drugu djeca.

            – Ne, nije. Samo zbrisao van. Radnica, savjetnica koja je bila na smjeni nije ni pokušala da ga zaustavi, ali je vidjela sve, zatim nazvala policiju i tu smo gdje smo.

            Zivan se zamisli, pa nakon kraće pauze reče – Ta sobica dolje, iz nje mogu pričati telefonom?

            – Da, tamo mogu, pod nadzorom, naravno.

            – A vlastiti mobitel.

            – To im oduzimamo pri prijemu. Zaključan u ormariću, ali koriste ih po potrebi.

            – Skoro pa kao u zatvoru – reče Zivan.

            – Skoro. Ali moramo tako. Stvari nisu uopšte naivne. Imali smo slučajeve da momci koriste mobitel nagovarajući curice na svakakve gluposti… Uključujući i prostituciju. O kontaktima s neželjenim osobama da i ne govorim.

            Zivan duboko uzdahnu.

            – Nimalo naivno, baš – reče. – A taj dan Oleg je koristio svoj mobitel.

            – Hmm, vjerojatno – reče Violeta. Koristio je naš telefon ali moguće da je nakratko koristio i mobitel pod nadzorom. Osoblje je ovdje dosta tolerantno, razumiješ. Stvar povjerenja…

            – Shvaćam. Možda ne bi bilo loše, ako je mobitel i dalje u ormariću da ga ponesem. Nikad se nezna, kakav takav trag. Privatnost na stranu, ali ako nam je stalo do dječaka, imamo razloga. Vratio bih ti ga za koji dan, ako nije problem

            – Uh naravno da nije – reče Violeta – predat ću ti ga…

            – Polako, kada pođem – reče Zivan i srkne malo kave – kada ga nađemo, što ti je savjet? –Kava je bila još vrela.

            – Nazad ne može – uzdahnu Violeta – uvjet mu je da bude ovdje i prati program. Do sada je sve bilo u redu, ali rizik je preveliki. Iskreno, Zivane, ne znam da li mu uopće pomažemo više.

            – Znači nazad u dom? – ustvrdi Zivan.

            – A i taj dom… – Violeta skrsti ruke i zagleda se kroz prozor. Bilo je oblačno a dan se primicao kraju – oboje znamo da je to ništa drugo do zatvor, baš kao i za odrasle. Ne znam, vidjeću sa Vojkanom i upravnikom doma. Ako ga tvoji uhvate moraju ga privesti, jeli tako?

            – Moraju. Prekršio je uvjetno – pojasni Zivan – zakon je zakon. Osim ako ga ne budemo našli, a on se u međuvremenu sam vrati.

            Violeta malo pomakne glavu u stranu i skupi oči zagledavši se u Zivanove.

            – Onda nije prekršio uvjetno? – upita ona.

            – Onda nije prekršio uvjetno – potvrdi Zivan i srkne još malo kave. Sada nije bila toliko vrela.

            Violeta ga osmotri. Ponašao se kao da izbjegava njen pogled, ili se samo posvetio kavi. Nije loše imati prijatelja u policiji, pomislila je.

            – Do–bra! – reče on.

            – Mogu se udati?

            – To ti znaš – nasmješio se. – Nego, pitao bih te… – ustao je. Bio je visok, ne koliko i njen novi kolega Vojkan ali ipak dosta viši od nje – Mogu li zaviriti u Olegovu sobu?

            – Naravno – odgovorila je.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post

Zamka za Načelnika 8Zamka za Načelnika 8

Koliba se nalazila na samom ulazu u Novu Luku kada se dolazi iz pravca planinskog prevoja. Okružena zelenilom, ova prostrana kuća odisala je mirom a dve breze u dvorištu iza, za letnjih su mjeseci pružale stanarima debeli hlad. Niže dvorišta nalazila su se i nadkriljena dva

Zamka za Načelnika 7Zamka za Načelnika 7

Na ulazu u postaju dočekao ga je miris jake kave koju je Milena upravo pristavila.             – Sve u redu? – upita je Zivan. Nije očekivao vidjeti je na poslu tijekom vikenda.             – Oh, da. Valjda vam ne smetam, šefe.             – Ne smeta mi

Zamka za Načelnika 10Zamka za Načelnika 10

Sudski vještak gospođa Ena Hodak–Kralj važila je za visokog stručnjaka svoga zanata. U posljednjih nekoliko godina, kao vođa odjela nije propuštala priliku produbiti znanja sa svakim novim slučajem koji se činio na bilo koji način izvanrednim. O svojim otkrićima pažljivo je pisala prije ali i nakon