Zamka za Načelnika 8

Koliba se nalazila na samom ulazu u Novu Luku kada se dolazi iz pravca planinskog prevoja. Okružena zelenilom, ova prostrana kuća odisala je mirom a dve breze u dvorištu iza, za letnjih su mjeseci pružale stanarima debeli hlad. Niže dvorišta nalazila su se i nadkriljena dva stola od hrastovine gdje su mladi na boravku mogli mirno razgovarati sa svojim roditeljima, starateljima i rodbinom kada bi im dolazili u posjete.

            – U redu je ovdje, Milena – reče Zivan.

            Milena zaustavi auto.

            – Hoćeš li da te sačekam?

            – Nema potrebe – odgovorio je – potrebna mi je šetnja. Iza Kolibe, i nakon knjižnice pa preko parka, to je cirka petnaestak minuta hoda. Nego ti pregledaj izvještaj o onom Audiju od jutros, molim te.

            – Hoću. Ne brini. Komunalna je odnijela auto zbog nedozvoljenog parkiranja. Nisu locirali još nikoga ali čekaju Josipa da donese i proba ključ koji ste pronašli.

            – Rent–a–car Uniato se ne javlja, ostavio sam im poruku. Zagreb je poslao čovjeka da završi kontakt do večeri. Vidjećemo već – reče Zivan i iziđe iz auta. – Alarm na autu nije radio. Plus onaj džoger kojeg niko od vas nikada nije vidio. 

            – Provjerit ću sve, rekla sam ti.

– Hvala ti.

– Ti opet službeno. Spremila sam ručak.

            – Stvarno nisi trebala. Hraniš dvoje djece i muža. Još ti kolege fale na listi.

– A i Dare te pozvao, Zile.

– Uh, nisam te ni pitao za Dareta… Ili jesam?

            – Hm… Jesi.

            – I šta je bio odgovor?

            Nasmijala se.

            – Zaboravih… Nisam odgovorila. Ma Dare je u redu. Znaš, on me je i podsjetio. Kaže mi: Vidiš da mu nema Lare. Tko zna što jede.

            Zivan nabije obje šake u džepove. Već neko vrijeme razmišljao je kako reći Mileni da su se Lara i on na kraju ipak i zvanično razveli, da je pred sudom sve završeno i da se sva divna druženja i izlasci koje su imali u četvoro, po svemu sudeći, više nikada neće ponoviti.

            – Tvoj Dare je još uvjek sretan sa unapređenjem ili mu je došlo glave? – ubacuje Zivan, tražeći izlaz iz teme.

            – Baš glave. Dobio je otkaz.

            Zivan zastade, sagne malo glavu pa je pogleda iskosa:

            – Otkaz?

            – Tehnološki višak.

            Zivan ponovno spusti pogled. Nije mogao sakriti čuđenje: Kako to da čovjek koji je toliko učinio upravo za tehnološki razvoj jedne tako velike tvrtke može biti tehnološki višak?

            – Pa kako to, Milena? – izustio je.

            – Kako? Ha–ha. Eh Zile… Pričat ćemo. Možda će ići u Njemačku raditi na nekom projektu. Idi sada. Ja bih morala do postaje još na kratko.

            – Pozdravi ga – klimnu Zivan. – Ako će ga to utješiti, podsjeti ga kako je tvoj kolega preživio n–broj otkaza. Iz policije, pa od domaćih, pa u gostima. Otkaze sa ostalih poslova ne računam. Ali ja sam sitna riba.

– Ne baš sitna.

– Znam. Udebljao sam se. Dare je ipak stručnjak koji je svojim znanjem spasio stotinu radnih mjesta. Sačuvao ljudima kruh. U tom sam ti smislu ja itekako sitna riba.

            – Koja brzo pliva – nadoveže se Milena. 

            Nasmijali su se i pozdravili.

            Oko Kolibe je sve bilo tiho, roletne na prozorima spuštene skoro do kraja. U trenutku kada je htio pozvoniti na vrata zazvonio mu je mobitel. Javio se.

            – Tata – začuo je.

            – Nina, sine! – obradovao se očinski. Nedostajala mu je. Osim nesuglasica koje su tu i tamo imali tijekom njenih burnih teen age years, bili su bliski. – Kako si?

            – Nikako tata.

            – Što se dogodilo?

            Pauza.

            – Ništa – rekla je neubjedljivo.

            – Nina, što je?

            – Znaš li gdje je mama? – upitala ga je.

            – Na nekom seminaru, koliko znam, u Herceg Novom.

            – Ne javlja mi se… – reče Nina, suzdržano.

            – U redu – odgovori Zivan. Bila mu je sumnjiva njena suzdžanost. Poznavao je svoju kćer odviše dobro – Gdje je Toni?

            Nina tiho zajeca, gotovo nečujno.

            – Nina, što se dogodilo?

            – Toni je digao ruku na mene – zaplakala je.

            Zivan se ukopao u mjestu. Njih su mu dvoje izgledali kao ideal ljubavi i uzajamne brige. Prihvatio je Tonija i dao sav blagoslov njihovoj vjeridbi. A sada ovo?

            – Udario te?

            – Udario je u zid i razbio vrata! Nemogu vjerovati! Zovem te da ti kažem koji je to licemjer! Ja ovo neću trpjeti nema šanse!

            – Nina, smiri se. Reci mi oko čega ste se posvađali?

            – Oko ničega, oko gluposti! – njen se glas pretvorio u vrisak. – Nisam mu ništa rekla! Zar treba išta reći. Kakve to veze ima!? Ti si mi govorio o muškarcima koji traže izgovore za to: Nisi ga naljutila već je on taj koji je nasilnik.

            – Tako i je, Nina. Nitko nema prava… Molim te smiri se.

            – Smiri se ti! – plakala je.

            – Udario je vrata i zid. A tebe?

            – To je isto! Što je sljedeće?

            – Nina… Nadam se da nisi pila.

            Usledio je još jedan vrisak:

            – Pa što!

            Zašutio je.

            – Pa što i ako jesam… – utišala se, govoreći kroz suze. – I ti si… Pio.

            Lice mu se zgrčilo. šutio je.

            – Jesam – odgovorio je jedva. Stezalo ga je u grlu.

            – Trajalo je to… – govorila je Nina. – I nije nam bilo sve jedno.

            Nije znao što bi rekao. 

            – Žao mi je, sine – ispusti Zivan.

            – I meni. Volim te. Oprosti Tata – rekla je. – Moram ići sada. Zvat ću te opet.

Prekinula je vezu. Zivan vrati telefon u džep. Zurio je u zemljiu ispred sebe za tren a onda uze svoj mobitel, prevrti brojeve prstom i nazove jedan.

            – Toni je – javi se muški glas s druge strane.

            – Tonči, upravo me je zvala Nina.

Toni je duboko uzdahnuo i Zivan je to dobro čuo. Za kratko su obojica šutjeli.

            – Jesi li je udario? – upita Zivan.

            – Prije bih sebi ruku otkinuo.

            – što si razbio?

            Pauza.

            – Udario sam vrata. Ja vam se ispricavam. Ne znam što mi je, nikada to nisam uradio.

            – Jesi li se povrijedio?

            – Žao mi je…

            – Jesi li se povrijedio pitam?

            – Bit ću dobro…

            – Pije li ona? Ne idi izokola Tonči, molim te.

            – Nije dugo.

            – Bili ste kod ginekologice? – Zivan nije gubio vrijeme.

Još jedan uzdah.

            – Jesmo. Bil smo na pregledu – odgovori Toni uzrujano

            – I?

            Nije mu promaklo kako Toniju drhti glas.

            – Dobro – reče Zivan. – Reci što je, Tonči.

            – Teško je to prihvatila. – Toni je sada jedva govorio. – Pa nije ni meni sve jedno.

            Zivan zamalo izgubi strpljenje:

            – Što je teško prihvatila? Da čujem! – Zivanu se ohladi čelo u trenu i najgore misli mu pohodiše um. Sjetio se prijateljice svoje majke koja je naglo umrla od raka. Bolest koja ne bira…

            – Ne, nije ništa strašno. Čini se da je imala jaču upalu mjehura koja nije tretirana pravilno, tako nešto. Ali to se rješava. Postoji terapija.

            – Pobogu djeco! – reče Zivan.

            Sirena auta iza Zivana nadjača mu glas. Neko je trubnuo dva puta i odmah zatim začula se glasna muzika.

            – Morat cu prekinuti. Molim te javi mi se. Gdje si ti sada?

            – Pa tu sam doma – odgovara Toni.

            – A Nina?

            – Tu je i ona, zaspala je.

            – Ispovraćala se i zaspala? – reče Zivan

            – Uh… – uzdahnu Tonči. – Tako je.

            – Moram ići. javit ću se – reče Zivan. 

            Prekinuo je vezu.

            – K vragu oboje – otpuhnuo je i široko odmahnuo glavom. – Mala djeca mali problem, a velika smak svijeta.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post

Zamka za Načelnika 7Zamka za Načelnika 7

Na ulazu u postaju dočekao ga je miris jake kave koju je Milena upravo pristavila.             – Sve u redu? – upita je Zivan. Nije očekivao vidjeti je na poslu tijekom vikenda.             – Oh, da. Valjda vam ne smetam, šefe.             – Ne smeta mi

Zamka za Načelnika 10Zamka za Načelnika 10

Sudski vještak gospođa Ena Hodak–Kralj važila je za visokog stručnjaka svoga zanata. U posljednjih nekoliko godina, kao vođa odjela nije propuštala priliku produbiti znanja sa svakim novim slučajem koji se činio na bilo koji način izvanrednim. O svojim otkrićima pažljivo je pisala prije ali i nakon

Zamka za Načelnika 9Zamka za Načelnika 9

Muzika dopre s ceste. Jak bas bubnjao je niz ulicu gutajući riječi pjesme, nesrazmjerna muzika dopirala je iz nadolazećeg vozila. Crveni kombi marke Pežo upravo je ulazio na parking ispred Kolibe.             – Može li malo tiše ta muzika! – prepoznao je Violetin glas.             Iz