Zamka za Načelnika 7

Na ulazu u postaju dočekao ga je miris jake kave koju je Milena upravo pristavila.

            – Sve u redu? – upita je Zivan. Nije očekivao vidjeti je na poslu tijekom vikenda.

            – Oh, da. Valjda vam ne smetam, šefe.

            – Ne smeta mi vruća kava – usuo je u šalicu – smeta mi to šefe.

            – Onda ne znam za koga je ovo – Milena mu pruži kovertu na kojoj je pisalo: Za šefa.

            Rukopis je pripadao kolegi Josipu. Prihvatio je kovertu, otpio malo kave i u prolazu klimnuo glavom prema praznoj stolici drugog kolege – Marko još tu?

            Kompjutor na stolu policajca Marka Radakovića još uvek je bio aktivan.

            – Poziv sa Jezera. Vikend Naselje. Ima petneastak minuta kako je otišao – objasni Milena.

            – Dobrosusjedski odnosi – zaključi Zivan – Mislio sam da se mirni prosvjed okončao jučer.

            Milena kvrcne prstom po koricama fascikle na kojoj je pisalo: Javni Skupovi.

            – Prema izdatoj dozvoli, jučer – reče Milena i vrati se svome poslu. Tipkala je izvješće o troškovniku. Županijski ured potraživao ga je hitno i Milena je došla završiti ga preko vikenda. Nekada su takve izvještaje pripremali isključivo civili ali u nedostatku osoblja i novca Milena je uskakala. Istini za volju, takvo je stanje u stvari bilo prisutno već godinama.

            – Još samo fali da počnemo sami obrađivati plaće – reče Milena.

            – To mi ne bi smetalo – dobaci Zivan i ode u svoj ured. 

            Odložio je pištolj skupa s futrolom u gornju ladicu radnog stola. Iz nje izvuče drveni nož za pisma i njime otvori kovertu. Sjeo je, zavalio se u stolicu i pročitao izvješće na brzaka. Pogledao je na zidni sat koji je prigušeno ali uporno prizivao pažnju. Trebao bi nazvati upravnicu Kolibe. U slučaju Olega, bilo bi najkorisnije posjetiti Kolibu osobno, razmišljao je, i bez odlaganja. Stvari s mladima brzo eskaliraju i ako se ne reagira na vrijeme, dječak će lako ponovno pasti pod utjecaj iskusnih vucibatina, a onda više nema nazad. Stvari se kompliciraju još i više kada se zna da organizirani kriminal u regionu ima vrlo razrađen sistem koji su u policiji interno i sa ne malom dozom cinizma zvali prihvatilište.

            Milena se pojavila na vratima Zivanovog ureda i skrstila ruke. Primjetio je kako je opasala remen s pištoljem i ostalim službenim alatkama pa upitno klimnu.

            – Mirni prosvjed od jučer – reče Milena.

            – Prešao u nemir? – kaže Zivan.

            – Po svemu sudeći.

            – Marko još tamo?

            – Tamo je. Upravo je zvao – odgovara Milena popravljajući slušalicu svog mobilnog radija. – Kaže da je kod jezera došlo do gužve.

            – Gužva je širok pojam Milena.

            – Rasprava između starih vlasnika kuća iz Vikend Naselja i radnika na obali. Marko misli da bi bilo dobro ako bismo oboje došli.

            – Mediji prisutni?

            – TV ekipa, da. Valjda zato mene i pominje – slegnula je ramenima.

            – Portparolka si, ima smisla. Nego, što ću vam onda ja?

            – Tebe, to jest vas, šefe, navodno hoće vidjeti vođa građevinskih radova.

            – A–haa – klimnu Zivan lagano – Vođa bespravnih radova bi htio vidjeti načelnika osobno…

            Zivan pomjeri stolicu bez žurbe i ustane – uff… – mašio se za leđa.

            Uhvatio je Milenin pola zabrinut, pola – koji vrag? – pogled

            – Godina proizvodnje – reče otvarajući ladicu. Iz nje izvuče futrolu s pištoljem.

            – Mislio je na Lopušinu, rekao bih.

            – Lopušinu je znao nazivati i familijom – potvrđuje Milena – u pravu ste.

            – Kako nismo – zakačio je pištolj na desni bok i dotegnuo remen. – Nego, što ne bih smio zaboraviti?

            Milena mu pokaže značku iznad desnog džepa njezine uniforme. Zivan odmah provjeri je li mu policijska značka u džepu od sakoa, osjeti je pod prstima i potvrdno klimnu.

            – U tom sakou i trapericama šefe izgledate mi kao zaposlenik u osiguravajućem zavodu.

            Zivan raširi ruke i slegnu ramenima – Pa subota…

            Otvorila je vrata prema glavnom hodniku i pošla. U prolazu dohvati svoju službenu jaknu sa vešalice a Zivan stavi na glavu tamno plavi službeni kačket.

            – A sad? – pita Zivan.

            – Šofer osiguravajućeg zavoda – ispali Milena.

            – Šofer! – to je prava riječ – reče dodajući joj ključeve od auta. Milena pođe rukom uzeti ih ali ih Zivan ponovo zatvori u šaci:

            – Persiranje je u redu, ali bez onog šefe. Može?

            – Ma daj… Dajte, htjedoh reći – zadirkuje ga Milena.

            – Ma daj, dajte, sve mi je jedno… – podigao je obrvu.

            – Samo bez ‘šefe’? – nasmijala se.

            – Milena, ti si čudna. Toliko se dugo znamo. Tvoj Dare, ti, ja… Zašto nismo više na ti?

            – Ti si sada šef.

            – Zašto me ne zoveš više Zile?

            – Ljudi se mjenjaju… Zile.

            – Hvala. I čemu sva tirada?

            – Koliko si poziva propustio otkada ti nema Lare?

            Umjesto odgovora, pogled mu se zaustavi na njenim očima. Znala je taj pogled. Pogodila je u centar.

            – Koliko te je puta Dare zvao? Ja također?

            Imala je pravo da se ljuti, znao je to ali ovo nije bio momenat za ispriku. Isprika te vrste tražila je drugo vrijeme i mjesto. Ovim ga je podsjetila na Laru i to mu pomete misli. Tako smeten, rezignirano uzdahnu i nabije šake u džepove sakoa.

            – Bio sam dugo odsutan – reče nakon kraće pauze.

            – Ali si se vratio kao šef – rekla je s zrnom drame u tonu.

            – Kao šef, tako je – klimnu Zivan pomirljivo. – Je li to Lopušina tražio da ga zovete šefe?

            – Da. Svi zaposleni – odgovorila je.

            – Eto, ja to ukidam – pružio joj je ključeve – i imam čast da me voze.

            Pružila je otvoren dlan i on joj preda ključ u ruku.

            – Kao ministra – potvrdila je uz osmjeh.

            Sjeverni dio jezera bio je adaptiran u dva manja bazena, dok je ostatak napravljen u skladu sa okolinom i parkom koji se pružao sve do obale rijeke. Samo mali dio zemlje između rijeke i jezera bio je ograđen – vlasništvo nekolicine obitelji koje su tu zemlju otkupile godinama prije nego što je na snagu stupila odluka o zaštiti parka i zabrani daljnje gradnje. Pristupačna cijena korištenja bazena, otvoreni dizajn, pitoma okolna šuma i njene staze privlačile su sve više stanovnika urbanih dijelova zemlje koji su ovdje željeli provesti odmor. Stariji u miru i tišini prirode a mlađi na bazenima, uz raznorazne zabavne aktivnosti, koncerte i slično. Održavanje parka tek je djelomice financirano od ulaznica dok je ostale troškove snosila turistička agencija pri općini Nova Luka. Desetine volontera i nekolicina obitelji koje su tu živjele činili su oslonac te agencije.

            Kada su Milena i Zivan stigli do jezera, tamo su već bila parkirana dva policijska auta i automobil lokalne televizijske kuće NLTV. Na ulazu u gradilište stajala su četiri čovjeka – tri radnika sa žutim zaštitnim šljemovima i jedan visoki čovjek u tamnom odjelu. Taj glavati, plećati čovjek u odjelu širio je ruke i gestikulirao kao da komunicira sa strancem. Mahao je glavom objašnjavući nešto dvojici policajaca. Čas je pokazivao objema šakama prema gradilištu, čas prema kamermanu i voditeljki NLTV. Zivan zapazi kako čovjek u odjelu zatim upire prstom na jednog od policajaca koji su stajali pred njim, između civila i radnika na gradilištu.

            Jedan sjedi građanin doviknu radnicima:

            – A je li vi znate zašto vam je gazda bio u zatvoru?!

            Drugi građanin dodaje:

            – Marš u svoj lopovski zavičaj, pa tamo gradi sebi šta hoćeš!

            A onda se nastavilo: – Hajde ti majmune u odjelu što si kao zaštitar neki tu! Nisu ovo devedesete pa da drhtimo pred tim mafijaškim forama!

            Zivan i Milena prolazili su kraj okupljenih ljudi.

            – Pa učinite nešto, pobogu! – dovikne im jedna žena koja je imala jak glas i kratku suknju. –Jeste li vi zakon ili niste?

            – Umjesto da ih hapsite, dozvoljavate im graditi vilurine po nacionalnim parkovima! – ponovo se oglasi neustrašivi građanin koji je pominjao devedesete. – Hoće li netko stati u kraj banditima ili mi građani moramo uzimati stvar u svoje ruke?!

            Zivan je sva ta negodovanja ignorirao kao da nije ni čuo.

            – Građani se jutros skupili – raportira mu policajac Varga pomalo zadihan. – Za nekakav maraton… Sa obiteljima. Ugledali radnike kako rade ovdje pa sve eskalada nastala!

            – Eskaliralo – klimnu Zivan. – Eskalacija.

            – Jeste, šefe. Eskalacija. Onaj iz njihovog osiguranja veli kako je njegov gazda dobar sa našim načelnikom.

            – Našim? – reče Zivan.

            – Aha – klima Varga.

            – A koji je to gazda dobar sa šefom policije?  

            – Popivoda – odgovori mu policajac.

            – Velevlasnik Milorad Popivoda – zaključi Zivan. Pa da. Mislili su na Lopušinu.

            – A ne na vas?

            – Teško – odvrati Zivan a pogled mu ostade na krupnom čovjeku u odjelu. – A gospodin gorila?

            – Jedan od braće Varna – odgovori policajac.

            – Stariji. Radun Varna. Sad vidim.

            – Mlađi svira klavir – klimne policajac.

            – Što je s televizijom?

            – Novinarka iz NLTV. Ona tvrdi da je Varna prijetio i njoj i okupljenima pištoljem.

            – Jeste li mu tražili papire? – upita Zivan ne skidajući pogled sa Raduna.

            – Oružni list? Jesmo.

            – I?

            – Odbija pokazati ga.

            Zivan klimnu, malo napući usne pa krene prema gradilištu. Varga popravi remen i krene za njim.

            Radun se iskesi kad spazi Zivana kako mu prilazi.

            – Nevjerujem da je gazda mislio na vas kad je tražio šefa policije osobno – reče Radun Varna zabacivši svoju veliku glavu u stranu.

            – Nevjerujem ni ja – reče Zivan.

            – Uostalom – nastavi Radun, relaksirano cimajući širokim leđima – ne gradimo ništa. Radnici su došli pokupiti alat.

            – Gospodine! – oglasi se sitna novinarka mašući velikim mikrofonom. – Mješalica za beton vam bruji čitavo jutro. Bespravna gradnja u punom jeku!

            – To ništa ne znači – odgovara joj Radun spremno.

            – Znači – uzvrati Zivan.

            – Ma hajde? – nakrivi Radun već ionako krive usne.

            – Znači da ignorirate odluku suda – reče Zivan.

            – Ta odluka nije konačna. Žalba je u toku a moj boss nije mačiji kašalj! – naglasi Radun tako da ga svi uokolo dobro čuju.

            – A ne nego je kašalj od tigra! – doviknu jedan građanin.

            Radun tada iz džepa izvuče nekakvu legitimaciju i komad papira, te ih pruži Zivanu.

            – šta je to? – upita Zivan.

            – Osobna i oružni list – ozbiljno će Radun.

            – Nisi ih htio dati na uvid mom čovjeku kad te pitao?

            – Nemam ja posla sa svakim – reče, pa kad shvati da Zivan nema namjeru prihvatiti papire on ih vrati nazad u džep. – Nećete papire. Još bolje – nakesio se podrugljivo. – Ionako je sve čisto.

            – Ništa nije čisto kada si ti u pitanju, Radune. A nije čisto ni kada je u pitanju tvoj gazda Popivoda. Ne zanima me tvoja osobna jer znam tko si. A ne treba mi ni tvoj oružni list trenutno na uvid jer te planiram uhapsiti zbog ugrožavanja javnoga reda, mira i sigurnosti građana.

            – Čime to, majke ti mile, ja kao ugrožavam?

            Zivan se obrati novinarki:

            – Je li vam prijetio?

            – Jeste! – spremno će novinarka. – Rekao je: “Brišite odavde dok ne izgubim strpljenje!” I onda: “Nemoj da vadim pištolj sada!”

            – Gluposti! – pobuni se Radun.

            Zivan odmjeri Raduna:

            – Zakon glasi: Tko ugrozi sigurnost nekog lica prijetnjom kako će napasti na život ili tijelo tog lica, kaznit će se novčano ili zatvorom do godinu dana.

            – Nisam nikom prijetio!

            – Jadašta je neg’ prijetio – doda piskutavi glas starije gospođe koja je sve do tog trenutka stajala podalje. Sada se približavala mašući velikim škarama za podrezivanje živice.

            – A tko je gospoja Glembaj? – upita Zivan Vargu.

            – Lokalna vrtlarica – javi se Milena.

            – Mahao je pištoljem! – nastavlja žena piskutavim glasom. – Moja kći sa djetetom… Uplašio ih je! Uznemirava nas! Okupili smo se ovdje, rekli smo, nema bespravne gradnje. Ovo je legitiman prosvjed! I rekli smo im to. Ali ne! On nas počeo rastjerivati. Viče na nas: “Ovo ovdje je privatni nogostup!”     

            Radun zakoluta očima.

Zivan je slušao ženu pun razumjevanja, kao da njen škripavi glas nije ništa. 

            – Grade na divlje! Ja znam, radim ovdje. Sadim i režem, vrtlarka sam već godinama. Sve lažu! Sreća pa je televizija došla.

            – I policija – doda Zivan.

            – E? – veli žena. – Ne čujem!

            – I policija se pojavila – pojasni joj Milena. – I mi smo došli!

            – E! – Viknu žena. – I vi. Bogu hvala!

            – Da ja odlučim tjerati vas, razbježali biste se kao kokoši! – zapreti Radun.

            – Radune, prvo si prijetio a sada još uznemiravaš građane – reče Zivan.

            – Kažem, da jesam, bježali bi oni. A nisam! Ne pokušavaj na meni te fore murjanske! Tko tu ima što reći!

            – Zakon, Radune – mirno će Zivan.

Radun se zacrvenio od bjesa, ugibajući se naprijed kao bik:

            – Zakon kaže što!?

            Zivan se nije pomakao. Samo je nastavio:

            – Evo što: Tko učini djelo prijetnje prema više lica ili uznemirava građane kaznit će se zatvorom do tri godine.

– Gluposti! – frktao je Radun i širio oči. – Koji si ti sad baja! Umislio si se… Gdje je Lopušina!

– Milena, Zoli! – reče Zivan odsječno. Milena hitro izvuče pištolj i uperi ga u Raduna. Policajac Zoltan Varga se već našao dovoljno blizu.

– Ruke gore i na glavu! Odmah! – Milena je bila odlučna. Iznenađen, Radun polako diže obje ruke.

– Nemate prava… – izustio je.

– Na koljena – zapovjedi Milena.

– Molim? – Radun raširi svoje male oči još više.

– Na koljena! – ponovi ona.

            Radun je nevoljno posluša. Varga mu priđe i jednim potezom izvuče pištolj iz prikrivene futrole Radunovog pojasa.

            – Ne možete tek tako plijeniti tuđe vlasnistvo! – žalio se Radun. U glasu mu je jenjavala nadmenost.

            – Gdje je priznanica? Morate mi dati priznanicu!

            – Ne radimo vikendom – odgovori Zivan.

            – Morate mi izdat’ papir o plijenidbi!

            – Svrati u ponedeljak i dobit ćeš priznanicu. Zoli, pokupi iskaze svjedoka.

            Nakon jednog metalnog – klik, Milena izrecitira Radunu njegova prava. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post

Zamka za Načelnika 10Zamka za Načelnika 10

Sudski vještak gospođa Ena Hodak–Kralj važila je za visokog stručnjaka svoga zanata. U posljednjih nekoliko godina, kao vođa odjela nije propuštala priliku produbiti znanja sa svakim novim slučajem koji se činio na bilo koji način izvanrednim. O svojim otkrićima pažljivo je pisala prije ali i nakon

Zamka za Načelnika 8Zamka za Načelnika 8

Koliba se nalazila na samom ulazu u Novu Luku kada se dolazi iz pravca planinskog prevoja. Okružena zelenilom, ova prostrana kuća odisala je mirom a dve breze u dvorištu iza, za letnjih su mjeseci pružale stanarima debeli hlad. Niže dvorišta nalazila su se i nadkriljena dva

Zamka za Načelnika 9Zamka za Načelnika 9

Muzika dopre s ceste. Jak bas bubnjao je niz ulicu gutajući riječi pjesme, nesrazmjerna muzika dopirala je iz nadolazećeg vozila. Crveni kombi marke Pežo upravo je ulazio na parking ispred Kolibe.             – Može li malo tiše ta muzika! – prepoznao je Violetin glas.             Iz