Zamka za Načelnika 10

Sudski vještak gospođa Ena Hodak–Kralj važila je za visokog stručnjaka svoga zanata. U posljednjih nekoliko godina, kao vođa odjela nije propuštala priliku produbiti znanja sa svakim novim slučajem koji se činio na bilo koji način izvanrednim. O svojim otkrićima pažljivo je pisala prije ali i nakon doktorata. Za nju se nije više moglo reći kako je u modu nekakve trke za karijerom zbog prestiža jer prestiž je već dosegla godinama ranije. Voljela je svoj posao i voljela je pomagati mlađim kolegama u struci, zakonodvastvu uopće i policiji. Intrigirali su je slučajevi ali i, kako je ona to nazivala – zatvoreni krugovi, koje je zatvarala sakupljajući i dostavljajući validne informacije na osnovu kojih je sud mogao raditi bez zastoja a odvjetnike često zatvarao u krug minimalnog procenta nagađanja.

            Pošla je sačekati svoga starog prijatelja i kolegu Zivana Reitera. Ušla je u lift i provjerila ruž i kosu u ogledalu. Spustila se do parkinga bolnice i krenula ka rampi. Prepoznao je još izdaleka. Odjevena u uzane crne hlače visokog struka i kratku strukiranu jaknu široke kragne. Obleka je odavala njezinu dobro oblikovanu, skladnu liniju i izražene listove, stabilno postavljena na čvrste kompaktne potpetice.

            – Sve je tu – rekla je uz isti onaj osmjeh kako je pamtio iz srednjoškolskih dana. Dugo se nisu vidjeli.

            – Gospođo Hodak, vi kao da radite neki sasvim drugi posao.

            – Rad s mrtvima čini ljude življim, nisi to znao?

            Ena Hodak, udata Kralj, ako bi sudilo po izgledu, bilo bi je teško zaboraviti. Ako je suditi po tome koliko je muških srdaca, a onda i po koja vilica, slomljeno zbog nje, tek je to bila činjenica koja ju štiti od zaborava. Bili su prijatelji, odrasli u istome djelu grada, u vrijeme kada joj je otac bio vojno lice te obitelj stalno u nekoj selidbi. Imala je jedinstveni, bizarni, nekad pomalo morbidni smisao za humor. Studirala je veterinu, a posle prešla na medicinu.

            Spustili su se preko nadvožnjaka, do bara nedaleko od bolnice. Tokom šetnje ga je uhvatila ispod ruke.

            – Hej – reče

            – Stavi masku, neće te poznati – reče Ena.

            – Dobro si me napomenula, ako ćemo u kafe, maska mi je ostala u autu.

            – Ma ne treba, ograničavaju broj donekle ali mjere još nisu pooštrene toliko. Mogu te čak držati ispod ruke i bez razmaka.

            – To je u redu za stare prijatelje, pretpostavljam

            – S naglaskom na ono stari – rekla je. Nasmijali su se. – Sretno razveden?

            – Recimo da je novo stanje ipak sretnije od nesretnog braka.

            – A zar sretan brak postoji?

            – Ima ga ponegde.

            – Sreća u braku je dosadna stvar – reče Ena

            Ušli su u bar. Bilo je dosta gostiju na oba kata, no ne previše. Pauza za ručak. Mladi konobar prepozna Emu i odmah im ponudi dva mjesta u jednom ušušnom separeu gdje su mogli neometano razgovarati. Naručili su. Poslužio im je piće, njemu pivo, njoj čašu bijelog. Naručili su vrlo malo za jesti.  

            Zivan položi šaku na dokumenta – Sve je tu?

            – Osim imena. Identifikacija će potrajati.

            – Neslužbeno, u tom audiju smo pronašli markiranih stvari i uredno složeni pribor za higijenu. Kakve su indicije da je ubijeni uistinu i vlasnik tih stvari?

            – Slabe. Ne odgovara baš profilu čovjeka koji je o higijeni vodio računa.

            – Zubalo?

            – Genetski dobro. Ali nutricija na razini zapuštenosti. Jetra masna.

            – Beskućnik neki?

            – Po svemu sudeći.

            Zivan primjeti na ulazu u bar dvije poznate osobe. Violeta sa novim suradnikom Vojkanom. Mahnula mu je i on otpozdravi.

            – Opa! – reče Ena – Zgodan tip.

            Živan se nasmiješi. Umalo joj nije rekao o kome se radi, ali odluči preskočiti komentar. Šansa da Ena već zna o kome se radi je tri prema jedan.

            – Ma jeli to gosn Vojkan, profesor tjelesnog i instruktor plivanja? – reče Ena.

            – Aham – klimnu Zivan.

            – Pa moj sin trenira kod njega.

            – Pretpostavio sam.

            – A cura pored njega je tebi mahala, ne?

            – Aham.

            – O pa Ziki, mlada je.

            – Ena…

            – Pa neka nam se pridruže?

            – Nema potrebe. Cura je soicijalna radnica a plivač je suradnik u programu rada s problematičnim tinejdžerima. Nastavljam s njima poslom.

            – Ah, vidim. Uvijek u pokretu. Pa dobro, valjda ćeš se jednom i mimo posla sjetiti starih prijatelja.

            – Uvjetno starih – reče Zivan ustajući

            – Uvjetno prijatelja – namignula je.

            – U to ime – reče Zivan.

            Kucnuli su se čašama.

            Na izlazu ga je čekala samo Violeta.

            – A gdje ode tvoj novi kolega?

            Svojim poslom, samo me je dopratio dovde – reče Violeta. – Siguran si da sam ti ja potrebna za ovo?

            – Prilično sam siguran. Neki ljudi su nepovjerljivi prema policiji. Lakše je kada imam nekog iz tvoje branše, razumiješ?

            – Kad ti kažeš – rekla je.

            Sjeli su u njegov volvo dizelaš i pošli.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post