Zamka za Načelnika 6

U klubu Desire tog popodneva gosti su bili proređeni. Pričalo se da će zbog epidemije biti zatvaranja ali još ništa nije potvrđeno zvanično. Regularni gosti, dvije djevojke koje su imale nešto važno za raspraviti, jedan lik uglaste glave u maskirnim hlačama i par lokalnih pijanaca nove generacije. Biti pijanac postalo je trend i kod onih koji su tek prešli legalnu granicu kada mogu naručiti alkohol. Po okolnim, manjim mjestima bilo je još gore. Novi momci vole da su lole, ili barem vole imati sliku o sebi kao o seoskim bekrijama iz pjesama.

            – Što se onda može zamjeriti sjevernoameričkim indijancima? Ili ih se nazivati divljacima? – sjećao se sedamnaestogodišnji Oleg riječi policajca koji je posjetio upraviteljicu Kolibe.

            Ušao je u klub, klimnuo hostesi, plavuši na vratima i odmah se uputio ka baru. Hostesa se nasmješila uz pozdrav. Htjela ga je upitati koliko mjesta želi bukirati, ili čak pitati za osobnu jer se likom vidjelo da je maloljetan, ali ništa od toga nije stigla izreći, toliko je brzo prošao pokraj nje.

            – Halo! – viknula je za njim, ali mladić se nije obazirao. Ona onda odluči prijaviti ga starijoj kolegici, konobarici koja je upravo brisala prazne stolove. Konobarica otrči u sobu gdje su bili monitori za praćenje sigurnosnih kamera. Nikoga nije bilo na smeni, dvoje su stolice zjapile prazne. Smena za nadzornike započet će tek za sat, iako su kamere bile aktivne i spremne snimati ukoliko ih uključi netko od osoblja. Ponajčešće je to bio glavni konobar. Tamo za šankom, glavni je konobar, čovjek u godinama i bez izraza na licu, već ponudio mladića pićem, no mladić nije želio ništa. Čekao je strpljivo da se dojave iza njegovih leđa obave u cijelosti pa da vlasnik dođe ili pak pošalje nekoga po njega. Plesni podijum iza Olega bio je prazan, sive mrlje posljednjeg brisanja tragova još su se nazirale. Nove mjere stožera civilne zaštite označile su kraj i noćnim okupljanima po klubovima. Vlasnik kluba Dezire je, naravno, negodovao i u tu svrhu organizirao čitav autobus podrške koje bi njegov čovjek prevezao u Zagreb. Jednom je zamalo uspjelo. Brojnost je dosegla zavidnu crtu, pa opet – ništa. Valjalo se vlasniku složiti i sa po kojim vjerskim fanatikom i koordinirati proscjede s drugim poduzetnicima, a vlasniku Radunu Varni komunikacija nije bila jača strana.

            Oleg pređe pogledom preko podijuma zagledavši se u nj kao da vidi sebe i ne tako davne scene proteklih zabava, bučne muzike i tihe čežnje u očima cure do koje mu je stalo. Stalo – tada, sada više ne toliko, priznao je sebi. Tu, na tome podijumu, radio je budalu od sebe samo da bi zabavio društvo. Osjećao se prilično dobro u to vrijeme. Imao je rijetku privilegiju ne samo biti gost kluba, iako je imao manje od osamnaest, već i dovoditi prijatelje. Dovodio ih je na tulume, bez obzira što mnogi od njih nisu imali navršenih osamnaest, jer njegov je striko – vlasnik. Istina, dogovor mu se od početka činio pomalo bizaran: Za svakog dovedenog prijatelja, poželjno je bilo dovesti barem jednu prijateljicu. Striko je, naravno, podveo takvu ideju pod gestom široke ruke i zaštite za svoga netjaka. Širina se dalje očitovala u tome što su dečki dobijali po turu pića džabe a cure su mogle popiti koliko žele ukoliko sjednu za jedan poseban stol – široki separe u kutu kluba. Po koja travica djelila se bez naknade, dim za dim, bez problema. Supstance koje uveseljavaju, jedna za drugom, od lakše ka težoj, i tako redom. A sve pod geslom treba probati sve u životu.

            – Sve dok riba ne zagrize mamac – pomisli Oleg – Striko zna biti strpljiv.

Na vratima koja su vodila iz polumračnog hodnika kao kakvog tunela koji se dalje račvao na ulaze u toalete, pojavio se visoki glavati stric Radun, prišao mu i šakom ga pljesnuo po ramenu.

            – Pa đe si ti men’!

            – Ja tebi nigde, strikane.

            – Baš nigdje?

            – i sve je gore – dodaje mladić.

            – Hodi, idemo u sobu… Popričat ćemo.

            Prošli su pokraj sobe za nadzor pa stigli do prostranog ureda sa velikim prozorima.

            Sedi, opusti se. Hoćeš li popiti što?

            – Ne, u programu sam.

            – Daj ne lupaj.

            – Zašto is pobjegao kada sam ti doveo oca?

            – Tata kad je došao? Nisam pobjegao. Otišao sam tražiti Ninu. Uplašio sam se da se povezala sa tvojim djevojkama.

            Radun sjedne, zavalio se u stolici i otpio malo jegera

            – Vidi, jeste, povezala se sa mojim curama. Ali to više nije tvoja briga. Ima i drugih cura.

            – Rekao si da ona neće biti u igri?

            – Pa i neće …

            – Strikane, treba mi novca. Ostao si mi dužan, ako se sjećaš, od poslednjih prosvjeda u Zagrebu.

            Radun se namršti, trudeći se da sakrije nadolazeći bijes kroz nekakav, kako je on to percipirao – poslovan izraz – na licu: – Vidi Oleg, sve što sam radio, radio sam da ti pomognem. Ćaća ti je ti je bio u zatvoru. Posljednji prosvjed nije ispao kak treba, podbacilo se.

            – Bio u zatvoru a ti se izvukao. Podnio i tvoju krivnju.

            – Bezobrazan si. Ali to je OK. Tu si na mene. Samo nesmiješ baš pretjerivati, znaš. Neznam što da kažem Vuku, ćaći tvom. A htio te je vidjeti. Posljednji prosvjed nije dobro prošao. Morat ćeš to malo bolje odrađivati stvari sljedeći puta.

            – Striko, to je gotovo, ja više ne mogu raditi te stvari.

            – Vidim ja… Pokušali su te slomit u toj Kolibi, vidim ja. Ali ti se nisi dao.

            – Kako misliš ne možeš? Vidi ne govorim o prosvjedima. Ovo je nešto mnogo veće i samo jedan je let u pitanju. Jedan let, a pare za život cio. Nema natezanja, razumješ?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post

Zamka za Načelnika 2.Zamka za Načelnika 2.

Na drugoj strani grada, prema zapadu, gdje su stanovi skupi i u kojima se pričalo da živi važan svijet, jedna krupna veprolika prilika ušla je u raskošno uređeni hodnik luksuzne višekatnice. Prilika zastade pored visokih izduljenih ogledala čekajući na dizalo koje nije dolazio.             – Baš

Zamka za Načelnika 4.Zamka za Načelnika 4.

Već dvije i pol decenije zbog lošeg programa resocijalizacije najveći broj zatvorske populacije bili su povratnici i čvrsto je odlučio ne biti jedan od njih. Imao je neke ideje o tome koga bi rado ispratio iza rešetaka i osobno je poznavao barem tri čovjeka kojima bi

Zamka za Načelnika 1.Zamka za Načelnika 1.

Magla se razvukla kejom. Obalom rijeke, niže nasipa, hvatao se led. Omanji kamionet gradske čistoće zastao je na okuci i vozač iziđe vani.             – Netko je bio revnostan – promrmlja radnik čistoće kada shvati kako je vreća u limenoj kanti zamjenjena novom – I to