Zamka za Načelnika 5.

Zivan otvori oči.        

            – Zar nikada više ni dobro jutro?

Opet te misli – rob navike…

            Ostade tako ležati, zureći u bjelinu tavanice. Bjeli je strop nestajao u sivom tonu, bez sjena i bez traga svjetala sa ulice. Skotrljao se u stranu i pogledao na sat. Nije morao dizati glavu sa jastuka kako bi vidio preko Larinog ramena. Ona nije bila tu već mjesecima i neće je ni biti. Sat je pokazivao 5:25.

            Radio se oglasio točno u 5.30: –  Smooth Jazz.

            – Laganica – reče.

            Rutinskim pokretima dohvatio je džezvu. Voda u kuhalu ubrzo provri. U džezvu stavi dvije prepune žličice kave, doda i treću pa je zalije vrelom vodom. Šalica, ni mala ni velika, čekala je na žutom poslužavniku. Navukao je traperice i čistu majicu. Nije bilo potrebe za brijanjem iako nije još od srijede ujutro. Subota je, teško da će ikoga važnog sresti službeno. Trebat će svratiti i do Kolibe, sjetio se, no Violeta upravnica Kolibe nije bila netko tko bi mu zamjerio tako što. Prisjetio se njihovog razgovora od prije par mjeseci:

            – Oleg je dobar dječak – pojasnila mu je tada ukratko upravnica Kolibe Violeta Križaj.

            – Svi su oni dobri – odgovorio je Zivan između dva srka kave – dok ne prijeđu prag.

            Koliba je bila kuća u kojoj su po sudskom nalogu privremeno boravili maloljetni ovisnici od alkohola i droga, klinci od trinaest do osamnaest godina starosti. Program je obuhvaćao nekoliko takvih kuća u okolici i jednu poviše gradića, a svaka od tih kuća bila je predviđena za prijem do petoro djece. Program je osmišljen kao skupna inicijativa ministarstva pravde, ministarstva zdravlja i brige o djeci i mladima. Većina korisnika ovoga programa boravila je u Kolibi prema procjeni sudstva. Maloljetnim prijestupnicima za koje se smatra da bi ih takav program mogao rehabilitirati ponuđena je mogućnost izbora: Pored odlaska u zatvor za maloljetnike i nekih drugih korekcijskih mjera, grešni teenager mogao bi se rehabilitirati aktivnim sudjelovanjem u programu Koliba. Prije nešto više od mjesec dana razgovarao je sa upravnicom programa.

– Muljatori sa višegodišnjim stažom vrbuju ga još od trinaeste godine kao pomagača – Violeta je spustila ruku na jedan od dva dosijea, oba numerirana i markirana imenom Oleg Varna. – Brzo se pokazao kao netko tko dobro prati direktive te ga netom angažiraju i krupnije zvijerke za svakojake ilegalne radnje.

– Uža specijalnost? – upita Zivan.

– Izazivanje nereda tijekom prosvjeda.

– Prosvjeda?

– Okupljanja u svrhu podrške ideologijama, ekstremnim udrugama ili u cilju smjenjivanja vlasti. Onih isključivo političke prirode.

– A koji to nisu?

– Hm. Baš.

– U Hrvatskoj? – pita Zivan.

– U Hrvatskoj, Bosni, Srbiji pa i Crnoj Gori. To ti je odavno veliki biznis – pogledala ga je – Zivane, pratiš li ti što ja govorim?

– Naravno – prenu se Zivan.

– Djeluješ mi umorno… Odsutan

– Ah, ne… – prozborio je tiho. Njegov se pogled zadržao na njenim rukama za tren dulje, i to ga je odalo – Molim te nastavi. – reče.

Klimnula je nepovjerljivo nakrenuvši malo glavu. Imala je male šake, tanane prste i njegovane nokte. Čak i ova njena reakcija dojmila mu se odveć ženstvenom. 

– Znam o čemu govoriš, Violeta. Politika na Balkanu je biznis u kojem se organizirani kriminal oprobava godinama.

– I to sa entuzijazmom – okrenula je stranicu jednog od dosijea. – Vrijeme nacionalnih pa i regionalnih izbora nazivaju sezonom a u svakoj sezoni oni bolje organizirani nude dovoz i odvoz ljudi autobusima. Oleg je do sada sudjelovao u tri takve sezone i u svakoj bio uhapšen.

Zivan se dobro sjećao tog razgovora, Violetinih ruku i Olegovog slučaja. Što se Violete tiče, mogao joj je još sinoć poslati poruku kako je upoznat s najnovijim zbivanjima u Kolibi i Olegovim bjekstvom, ali nije. Zašto bi je uznemiravao petkom navečer kada je ona vjerojatno u to vrijeme uživala s svojim zaručnikom? Već su se dogovorili oko toga kako će Zivan biti uključen u stvari oko Kolibe i pomoći programu koliko može, bilo službeno ili na neki drugi način. Morala je znati da on već zna.

– Previše mislim o njoj.

Nije smio dati tomu maha. Bojao se da mu ovu teško stečenu glavu s mirom i iskustvom ponovno ne zamjeni ona ishitrena, nemirna od ideala, kako u ljubavi tako u karijeri i životu uopće.

– Sačuvaj me Bože sebe samog – pomisli.

A Oleg? Taj je mladić rastao u obitelji u kojoj je nasilje slovilo za suverenog vladara muških glava nizom generacija. Znao je to vrlo dobro. Olegov je otac možda jedini lopov kojeg je Zivan strpao u zatvor a da mu je na neki način bilo žao čovjeka.

            – Danas civilka – reče, pa navuče udobne duboke cipele bez šnira i ode do garaže.

            Vozio je uz nasip okolnim putem koji vodi do samog centra Nove Luke. S desne strane, pod stidljivim svjetlom jutra ukazivala se rijeka otkrivajći se u magli kao strana po strana neke plavo–zelene slikovnice. S lijeve strane posmatrao je pristanište čija se poslijednja marina u širokom luku gubila prema pješčari. Male bijele lučke zgrade s plavim krovovima i crvenim ogradama sjećale su na crteže Francuskih i Belgijskih stripova uz koje je rastao. Vikednom ujutru, u hladnim mjesecima, ovdje se rijetko tko mogao sresti. Nije bilo nikoga na dužnosti tko bi patrolirao ovom stranom. Kao i svugdje, i u Novoj Luci manjkalo je osoblja. To je također bio jedan od razloga što je, ako bi išao u postaju subotom ujutru, uvijek birao taj okolni put, pokraj nasipa.

            – Netko mora provjeriti stanje.

            Nije uključio radio kao što bi to inače učinio svakoga jutra. Tišina mu podari neki smisao i mir koji nije želio prekinuti.

            – Ima vremena – pomisli. – Situacija na putevima – Kakve veze? Ionako svi putevi odavno više ne vode u Rim.

            Otvorio je prozor. Zrak sa vode – jutarnja svježina. Pogled mu se zaustavi na neobičnom prizoru u pokretu:  

Netko mu je trčao u susret.

Čovjek, poprilično visok u tamno sivoj trenirci, kapuljača namaknuta, lice u sjeni. Uz čovjeka je trčao pas na povodcu, pitbull sa korpom preko njuške.

– Kako samo ljulja ramenima – konstatirao je Zivan – Bokserski džog.  

Krupni čovjek sa psom u kasu promakne pokraj. Zivan uspori, promatrajući u desnom retrovizoru neznanca kako zamiče. Kada je već bio odmakao, neznanac najednom siđe sa nasipa, pređe preko puta i nestane među lučkim zgradama.

Zivan zaustavi auto i iziđe. U daljini se jedva začuo zvuk mašine automobila u odlasku.

– Nove mašine su tihe – prođe mu kroz glavu.

Bilo je situacija u prošlosti kada bi se odmah okretao i pratio sumnjive tipove. A bilo je i situacija u kojima su sumnjivci namjerno bili sumnjivi kako bi odvratili pažnju od onoga što mu se zbivalo ispred nosa. Tišinu poremeti krik riječnog galeba. Pravo ispred, netko je parkirao auto na nasipu.

Prišao je i bacio pogled na prednja i zadnja sjedišta. Nikog. Automobil marke Audi stajao je parkiran kraj puta, napola zauzimajući biciklističku stazu na okuci, okrenut u smjeru vode i sasvim blizu ruba nasipa.

Probao je otvoriti vrata.

Bila su otključana.

Osmotrio je okolo. Nigdje žive duše. Prišao je nasipu i pogledao dolje ka muljevitoj obali.

– Nigdje nikog.

Vratio se do audija i otvorio pregradak ispred suvozačkog sjedišta. Automobil je bio registriran na Rent a Car agenciju iz Zagreba Uniauto. Otvorio je gepek i u njemu našao buket crvenih ruža, bogato aranžiran. Cvijeće je bilo posve svježe. Uz buket se nalazila i bijela koverta sa natpisom: Gospođa L.S.

nastavak

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post

Zamka za Načelnika 6Zamka za Načelnika 6

U klubu Desire tog popodneva gosti su bili proređeni. Pričalo se da će zbog epidemije biti zatvaranja ali još ništa nije potvrđeno zvanično. Regularni gosti, dvije djevojke koje su imale nešto važno za raspraviti, jedan lik uglaste glave u maskirnim hlačama i par lokalnih pijanaca nove

Zamka za Načelnika 1.Zamka za Načelnika 1.

Magla se razvukla kejom. Obalom rijeke, niže nasipa, hvatao se led. Omanji kamionet gradske čistoće zastao je na okuci i vozač iziđe vani.             – Netko je bio revnostan – promrmlja radnik čistoće kada shvati kako je vreća u limenoj kanti zamjenjena novom – I to

Zamka za Načelnika 4.Zamka za Načelnika 4.

Već dvije i pol decenije zbog lošeg programa resocijalizacije najveći broj zatvorske populacije bili su povratnici i čvrsto je odlučio ne biti jedan od njih. Imao je neke ideje o tome koga bi rado ispratio iza rešetaka i osobno je poznavao barem tri čovjeka kojima bi