Zamka za Načelnika 4.

Kada je Vuk Varna konačno stavio sat na ruku u glavi mu se munjevitom brzinom odvijao film boravka iza rešetaka – proteklih osam mjeseci. Bez zastoja, slike su se utapale jedna u drugu, događaji redali, a onda odjednom: Mrak. Kraj. Izlazak iz zatvora kao izlazak iz kina.

            – Dobro sam prošao, mislio je – Skupni utisak? Ipak bolje nego vojska, plaćenički dani sa sve Avganistanom.  I sa tim idem dalje.

            Stajao je na izlaznom kraju hodnika zatvorske zgrade. Najprije je trebalo biti četrnaest mjeseci, pa je kazna skraćena na dvanaest. Zatim još dva manje na uvijet koji je zaradio dobrim vladanjem i teškim radom. Mislio je na sina i to ga je održalo.

            – Oleg moj… Samo da ga udaljim od Raduna i njegove bagre. 

            Gledao je u taj svoj sat na ruci i vrtio prstom nad skazaljkama kao da računa vrijeme koje dolazi. Prošlost je zakopana. Još je na polovici služenja kazne odlučio kako se neće baviti onim što je iza. Na srcu mu je bilo samo jedno – doći do Olega što prije i pokušati obnoviti odnose sa sinom i oteti ga iz dugih kandži utjecaja njegovog brata, Olegovog strica, Raduna Varne. Moliti sina za oproštaj, izgladiti odnose tako da ih nikada više nitko ne pokvari, naročito ne probisveti poput strikana.

            Već dvije i pol decenije zbog lošeg programa resocijalizacije, najveći broj zatvorske populacije u Hrvatskoj bili su povratnici i čvrsto je odlučio ne biti jedan od njih. Imao je neke ideje o tome koga bi rado ispratio iza rešetaka. Osobno je poznavao barem tri čovjeka kojima bi red, rad i poniženje koje je pretrpio došlo kao Božja pravda i nauk.

            – Ne, ne poznajem tri takva čovjeka – mislio je – dva čovjeka i jednog političara.

            Bojao se svojih misli. Znao je kako brzo prerastaju u svakovrsne opsesije od kojih mu, kao po vražjem planu, neke kucaju o lubanju uvijek u ponoć i svaki san pretvaraju u noćnu moru. Za razliku od njegovog brata Raduna Varne koji je svijet političara smatrao zonom uspješnog biznisa, Vuk Varna je u njima vidio samo zlo. Političare je krivio i što mu je život krenuo u smjeru kriminalne karijere, što je izgubio kontakt sa sinom i što je gulio daske u zatvoru.

            Do Nove Luke stigao je autobusom.

            Zabacio je vreću s preostalim stvarima preko ramena, jer sve je svoje sobom nosio, te tako mučenički pognut pošao preko puta. Odjednom, crni auto pred njim naglo zakoči i svirnu. Pomisli kako mora da se zanio pa pošao prelaziti na crveno, kad prepozna čovjeka za volanom. Bio je to njegov brat Radun koje je, očito, iskopao informacije o tome kada je Vuk pušten na slobodu i natempirao vrijeme susreta.

            – I još saznao kojim sam busom došao – smrači se Vuk i nastavi hodati ignorirajući Raduna.

Radun okrene na raskirsnici, zaustavi limuzinu uz škripu i iziđe.

            – Vuk, buraz moj! – grlato će Radun šireći ruke.

            Vuk pogleda u stranu i kiselo se nasmješi: – Odakle ti?

            – Kako odakle? Oleg mi je rekao, sin tvoj – lupio ga je dlanom po ramenu – daj tu vreću. Sav si slab!

            Vuk nije bio slab. Bio je umoran. U zatvoru je radio svakojake poslove, često najteže, od jutra do mraka samo da bi zaradio uvjetni dopust. A ako bi između poslova i bilo nekog praznog hoda, ne bi spavao već bi se natjerao vježbati u teretani. Tamo bi preopteretio već ionako umorne mišiće dok u bolu ne posustane i počne se tresti od umora kako bi mu san brže došao na oči.

            – Oleg? – upita Vuk – Gdje je Oleg sada?

            – Kod mene je – Radun se iskesi ali mu se osmjeh zaledi čim je sreo Vukove oči. Pokušao je prihvatiti vreću s Vukovog ramena.

            – Gdje kod tebe Radune? – nije mu dozvolio dohvatiti vreću – rekao sam ti da mi pustiš sina na miru.

            – Buraz! – Uvredljivo će Radun. – Krv nije voda! – mahao je glavom – sve moje dobre namjere okrećeš naglavce! Pare mu dam, pomažem! Koga mi imamo ako ne ja tebe i ti mene? I on strica!

            – Gdje je Oleg sada?

            – Nemoj tako, buraz! Kod mene je, ne brini. Klub Dezire.

            – Klub? – Vuk se ponovno smračio – Vodi me tamo!

nastavak

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post

Zamka za Načelnika 5.Zamka za Načelnika 5.

Zivan otvori oči.                     – Zar nikada više ni dobro jutro? Opet te misli – rob navike…             Ostade tako ležati, zureći u bjelinu tavanice. Bjeli je strop nestajao u sivom tonu, bez sjena i bez traga svjetala sa ulice. Skotrljao se u stranu i pogledao

Zamka za Načelnika 6Zamka za Načelnika 6

U klubu Desire tog popodneva gosti su bili proređeni. Pričalo se da će zbog epidemije biti zatvaranja ali još ništa nije potvrđeno zvanično. Regularni gosti, dvije djevojke koje su imale nešto važno za raspraviti, jedan lik uglaste glave u maskirnim hlačama i par lokalnih pijanaca nove

Zamka za Načelnika 3.Zamka za Načelnika 3.

Zivan Reiter okrenuo je ključ u bravi polako i sa stankom. Učinio je to po navici, jer koliko god bio tih, Lara bi se probudila. Imala je lagan san protkan budnom brigom kada su njegovi dolasci s posla u pitanju, možda čak i više nego kada