Zamka za Načelnika 3.

Zivan Reiter okrenuo je ključ u bravi polako i sa stankom. Učinio je to po navici, jer koliko god bio tih, Lara bi se probudila. Imala je lagan san protkan budnom brigom kada su njegovi dolasci s posla u pitanju, možda čak i više nego kada bi se Nina, njihova sada već punoljetna kći, vraćala iz noćnih provoda.

            – Brige…

            Sjetio se lahotne konverzacije o tome kako suviše brige nije dobro za ten. Ten gospođe koja je prešla trideset ili četrdeset? – kakve veze? Ono što je trenutno imalo veze s njegovim stanjem je sjećanje na nehajni razgovor koji je jednom čuo kada je dovezao Laru frizeru:

            – Ne bi se trabala toliko brinuti za muža – tješila je frizerka – Pa nije ti ovo Amerika!

            Po teoriji njezine frizerke bilo je razloga za drugu vrstu brige.

            – Naočiti policajac ima stotinu dobrih izlika za švaleraciju, draga moja!

            – A naočiti doktor? – upitala je Lara.

            – Oho! – frizerka raširi oči na što je Lara samo sakrila smješak šakom.

            Pogledi bi im se sretali u ogledalu dok je odlazio. Polovicu konverzacija je možda čuo ali ih svakako nije i registrirao. Iz nekog razloga, ovu je zapamtio.

            – Izlike službenog poziva – tako je to bilo u teoriji, mislio je.

            Tako je to bilo u retorici lakih raspri i šaljivih komentara dok je u praksi ironičnim slijedom događaja upravo Lara postala uzrok za takvu vrstu izlike jednome doktoru. Godinama je slutio kako između Lare i njenog dugogodišnjeg suradnika ima nečega ali je vjerovao kako je to ‘nešto’ ostalo daleko iza njih, u srednješkolskim danima. Lari nisu trebali izgovori jer nitko nije ni tražio objašnjenje. Zivan je nije optuživao. Bilo je prijekora, doduše, od familije, ali to je bilo za očekivati. Na to su uvijek ionako bili brzi, naročito jedna od njezinih sestara, moralistica koja je u Larinom oku uvijek vidjela trun. Ipak, najveći prijekor dolazio je od vlastite savjesti.

            – A što sam trebala učiniti, Ziki? – sjećao se njezinih riječi toliko jasno da se na tren trgao u predsoblju. U tišini noći odjeknule su u mislima isto onako glasno kao kada ih je izgovorila prvi puta.

            Slegao je ramenima.

            – I to ti je sav odgovor? – rekla je.

            Njegove su šutnje bile najdulje kad god bi njihov odnos bio tema. Jednom je čak i mjerila: Četiri cijele sekunde čekanja za najbrži odgovor. C.G.Jung bi zacijelo imao što reći na to, natuknula je.

            – Naravno! Kako sam uopće mogla očekivati promjenu od čovjeka za kojeg sam se i udala upravo zato što se ne mijenja lako – pogled joj se odvojio od prozora i oči potražiše njegove.

            Nije ih našla.

            – Nekada sam to smatrala za stabilnost – zaključila je šapatom.

            Kako je slegao ramenima tako je i ostao, poguren i nekako stariji.

            Već dugo nisu bili skupa.

            – Nekad stabilnost – reče Zivan – danas nesposobnost – uzdah mu isprati sjećanje – ako ništa drugo, sada barem bolje spava.

            Izišao je iz mračnog predsoblje. Iz sobe je dopirala slaba svjetlost lampe za čitanje. Opet je zaboravio ugasiti je pri odlasku. Umornim očima prijao je zatečeni polumrak. Pogledao je na sat. Došao je doma s posla kasno iako je bio petak. Odložio je značku i ključeve od svoga starog dizelaša na mali ukrasni tanjur na kojem je pisalo: Mama, sretan ti osmi mart. Izvadio je pištolj iz futrole, izvukao okvir iz korica i provjerio da metak nije ostao u cijevi. Zatim je odložio pištolj u sef iznad šanka koji je odvajao blagovaonu od dnevne sobe. Otvorio je staklena vratanca na ormaru, izvadio bocu kajsijevače pa je spustio na šank. Sa uzdahom olakšanja posle teškog dana dohvatio je čašicu. A dan kao dan, niti teži niti lakši dok je trajao ali po dolasku doma utisak se mijenjao. Čim bi zakoračio na taj škripavi pod uokviren zidovima po kojima je ukucavao čavle, kačio uspomene, nanosio boje i skidao paučine, svaki mu se protekli dan nekako činio teži od prethodnog.

            – Nepodnošljiva lakoća… – upalio je svjetlo što je obasjavalo šank i odmahnuo rukom prema vlastitoj sjeni.

            Za trenutak se zagledao u dno malene čaše. Naprezao je oko kao da je ta mala čaša kakvo detektivsko povećalo kroz koje se stvari vide bolje, jasnije. Nakratko je obratio pažnju na linije godova drvene površine šanka ispod čaše. Dohvatio je bocu i podigao u smjeru lampe koja je stršila ukrivo u uglu sobe. Zlatno žuta tekućina u boci prelamala je svjetlost a srebrna policijska značka najednom dobila je zlatasti oreol.

            – Vatrena voda – izgovorio je tiho.

            Jednom ih je nastavnik u policijskoj školi upitao zašto su izabrali baš poziv policajca. Dok su kadeti odgovarali jedan po jedan, Zivan je u mislima listao bilježnicu svojih razloga. Kada je na njega došao red, jedina misao koju nije našao u svojoj imaginarnoj bilježnici iskočila je pred njega poput lopova pripravnika.

            – Oduvijek sam želio biti Teks Willer! – obznani kadet Zivan pred cijelim razredom.

Među učenicima najprije zavlada tajac.

            – Valjan razlog, kadet Reiter – podrži ga brkati nastavnik.

            U sjećanju mu odjeknu smijeh čitave klase. Na neki način tim je odgovorom iznenadio i samoga sebe.

            – Pa, Reiter, poziv policajca ti se činio, da kažemo, sličnim! – poentirao je nastavnik, zabacivši ruke na leđa.

            – Najbliži ideji – dodao je Zivan.

            Nije se sa sigurnošću mogao sjetiti vlastite reakcije. Možda ga je bilo i stid ali svakako ne mnogo jer Zivan nije bio od onih koji se lako uzbuđuju oko tuđeg mišljenja, čak ni kada ono dolazi od autoriteta. Poštovao je hijerarhiju ali je bio, nekako, svoj. Uz to, volio je šalu, a njegov smisao za humor u sprezi s urođenom alergijom na nepravdu koštao ga je karijere, i to ne jednom. Dugo mu je trebalo da shvati kako je posao policajca u sferi legalnog-i-nelegalnog a ne pravd- i-nepravde.

            Smjeh iz prošlosti mu ozari dušu. Rado se sjećao školskih prijatelja. Nije potegao ni prvu čašicu a već se osjećao dobro.

            – Dobro je biti Teks Willer – klimnuo je nad čašicom.

            Na sveučilištu, na kojem iz više razloga nikada nije diplomirao, nije mu bilo ni izbliza zabavno kao u srednjoj školi. A tok naobrazbe koju je kasnije kao policajac sticao u Kanadi, u depou Kraljevske Kanadske Konjičke Policije, bilo je nešto čega se nije sjećao tako rado. Poput junaka iz stripova uz koje je rastao, Zivan se u dalekoj zemlji zbližio sa potomcima prvobitnih nacija, ili kako ih je on nazivao: pravim indijancima, blisko surađivao s njima u rezervatima i čak primio izvjesnu inicijaciju u svijet njihovih predaka. Time je naravno zadobio i zaštitu Duha Manitua. Ipak, u trenucima melankolije, tu je vrstu samoostvarenja znao nazivati mladalačkom manijom zrelih godina u koju, nadao se, više nikada ponovno neće upasti. Ili će barem učiniti sve kako ga takvo krilato mentalno stanje više nikada neće katapultirati izvan okvira zdrave pameti. Razvod je već nešto drugo. Pitanje je koliko su oboje uz svo zajedničko iskustvo i umjeće mogli sačuvati brak. On je bio i ostao glavni krivac. Tako je moralo biti. To što je za svađu potrebno dvoje je samo obrazac s kojim je i sam savjetnik za bračna pitanja rukovao prilično nezgrapno. U stvarnosti, krivac je samo jedan, a to je, naravno, on.

            U unutrašnjem džepu samtanog sakoa zazvonio mu je mobitel: Tuti–tuta! – Specifični, prigušeni zvuk značio je da poziv stiže iz njegove postaje. Pogledao je na srebrno-bjeli zidni sat koji je Lara dobila na poklon povodom otvaranja njene prve privatne ordinacije za psihoterapiju. Sat je pokazivao osam i trideset. Kazaljke mu se učine oštre, poput dva bodeža dok se igla sekundare trzala u pozadini. Svaka sekunda – jedan drhtaj.

            – Svi smo mi samo drhtaji u vremenu.

            Zivan nije bio ljubitelj futurističkog dizajna. Imitacija površine uglačanog metala podsjećala ga je na stolove i alate za obdukciju. On je volio, kako je to Lara nazivala, starudije. Stolice, sto, fotelja, boje u maloj kući u kojoj su skupa živjeli, sve je bilo daleko od sive hladnoće metala. Taj zidni sat koji je tako mrtvo visjeo između kuhinje i dnevnog boravka bio je jedina stvar koja mu je bola oko.

            Tuti–tuta. Tuti–tuta – oglašavao se telefon.

            Prije samo pola sata, kada je Zivan napuštao postaju, dežurni je policajac Josip Junstek pomjerio tipkovnicu svoga računala pod monitor kako bi na miru jeo svoj dupli sendvič. Operaterka na centrali čupkala je obrve s neobično dugom pincetom. Bilo je mirno i tiho, baš kao i u sva ostala predvečerja.

            Tuti–tuta!

            Odložio je čašicu i palcem pomjerio ikonicu na zaslonu.

            – Halo?

            – Šefe! – začuo se energičan glas.

            – Reci Josipe – reče Zivan.

            – Imamo intervenciju u Kolibi, onoj kući za delikvente! – raportirao je Josip.

            – Što se dogodilo?

            – Neki im je mali njihov tam pobesnel – govorio je Josip ubrzano – polomio namještaj, pa pobegel.

            – Ime?

            – Oleg. Prezime: Varna. Kao onaj Varna šta ste ga spakirali zbog planiranja razbojništva prije godinu ili dvije.

            – Dobro zapažanje.

            – Hvala šefe!

            – Ti si bolje informiran od starijih kolega – reče Zivan.

            Ta se činjenica ogledala već više puta u radu mladog pripravnika. Odista, Josip je uložio truda upoznati se s materijalom iz proteklih godina i memorirao znatno više stavki od mnogih koji su u službi bili dulje od njega.

            – To mi je posal šefe – skromno će Junstek.

            – Oleg je sin toga Varne.

            – Nemrem vam ja to znati.

            – Nema ga u evidenciji odraslih – dodaje Zivan – Koja ti je procjena?

            – Procjena? – zbuni se Josip.

            – Da li je mali opasan? – upita Zivan.

            – Kažu da nije – odgovara Junstek – Jeste možda po sebe, u stvari, tako kaže upraviteljica doma, ali nije po druge. No, nije zmiji za vjerovati!

            Zivan je mogao čuti kako Josip ulazi u auto, zatvara vrata i pokreće mašinu.

            – Nego, rekli ste, kada imamo što s Kolibom, da vam dojavimo, pa ja izvještavam!

            – Hvala Josipe. Kada završiš, napiši izvještaj i ostavi mi dvije kopije na stolu.

            – Bit će kako ste rekli, šefe.

            – Josipe

            – Da šefe?

            Nisam još šef. Čak i ako me uprava postavi za šefa, bit će dovoljno da me zoveš po imenu.

            – Aha. U redu… Po imenu!

            – Ziko, Zile, sve jedno. Ali bez šefe, i bez persiranja.

            – U redu š… Zile.

            – I bez sirene do tamo Josipe.

            – Razumijem! – završava Josip – Laku vam noć želim!

            Bio je tek drugi tjedan kako je Zivan stupio na mjesto načelnika policijske postaje malog ušušnog gradića na obali rijeke na sjeveru Hrvatske – mjesta po imenu Nova Luka. Nakon posljednje reforme policije, Nova Luka dobila je i svoju zasebnu gradsku postaju. Stupio je na dužnost kao zamjenik načelnika, po ključu, dok se gradske vlasti i župski ured ne dogovore. U izvesnom je smislu taj dogovor već postignut. Ali se taj dogovor dogodio iza kulisa redovitih predstava kojima su se bavili novinari oštroga pera. Utjecaj Udruge Šefova Policija diljem Europe nije mimoišao ni postaje u Hrvatskoj, pojačavajući lobiranje za veću neovisnost gradova u pristupu borbe protiv kriminala, veća izdvajanja sredstava općina, uz zahtjev da se politika ne samo prestane miješati u rad policije već da političari konačno počnu i odgovarati toj istoj policiji za svoje postupke. Slika se približila time onome što je u Sjedinjenim Državama, na primjer, bio trend već godinama. Nešto se moralo promjeniti. Zakon je govorio jedno, radilo se drugo. Hipokriziji se nije nazirao kraj. U novonastaloj situaciji, lokalnim je moćnicima izmicala kontrola i jedino što su mogli je da probaju iznaći riješenje koje će visjeti o koncu, barem dok se, za par mjeseci, izbori ne privedu kraju. Niti jednoj od vodećih političkih stranaka nije bilo u interesu umrljati ime pred izbore, pojavivši se na nekome od portala. Manevriranje skandalima među naoštrenim temama kojima je svakodnevica gušila pismen gradski svijet već godinama je bila okosnica svih vijesti. Njegovo visočanstvo slučaj upleo je svoje prste u sve pore javnih službi pa je tako prije nekoliko tjedana službeno privremeno imenovani šef postaje Luka Lopušina zamalo umro od infarkta. Iste noći smješten je u bolnicu i tamo zadržan na liječenju.

            – Privremeni zamjenik privremenog šefa – reče.

            Nagnuo je bocu i usuo rakije u čašicu. Otvorio je vrata, zakoračio na trijem, napunio pluća večernjom svježinom pa sjeo u udobnu stolicu – svoju razmišljanku. U daljini se čuo vlak. Taj posljednji petak u listopadu ispratila je kiša. Počela je padati u predvečerje i čim je uhvatila ujednačeni ritam, Zivan je znao da će trajati čitavu noć. Zlatne krošnje mirisale su na duge šetnje s prijateljima iz mladosti i razgovore u kojima se promišljao smisao svega što postoji.

            – Vrijeme kada je u svakom novom danu vredelo biti prisutan, ovdje i sada.

            Podigao je čašicu i nazdravio sjeni što je gutala stabla pred njim. Otpio je malo. Pogled mu odluta do krovova kuća koje su se nizale prema padini s vinogradima. U krošnjama visokih stabala pokraj prozora kiši se pridružio i vjetar. Huka igre u granama odvlačila ga je u san. O Kolibi i njenom mladom bjeguncu će misliti sutra.

nastavak

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post