Zamka za Načelnika 2.

Na drugoj strani grada, prema zapadu, gdje su stanovi skupi i u kojima se pričalo da živi važan svijet, jedna krupna veprolika prilika ušla je u raskošno uređeni hodnik luksuzne višekatnice. Prilika zastade pored visokih izduljenih ogledala čekajući na dizalo koje nije dolazio.

            – Baš danas! – huktao je kratko ošišani čovjek – A šogor tvrdi kako se u ovoj zgradi nikad ništa ne kvari!

            Utanjeni odraz u zrcalu obodri mu duh. Ote mu se sretni kes, napola ciničan, ali i taj kes nestao je čim je započelo penjanje.

            – A ima da mu ga se naplatim za ovo! – hodanje do trećeg kata teško mu je palo. A stepenika, ne zna im se broj. Davno su prošli dani kada je bio tanak i hitar. Kada poštenije razmisli, shvaća i sam kako je tih dana bilo vrlo malo i to još dok je bio osnovac.

            – Kolinje i slične slavonske obljetnice dođu ti crijeva prije rađe neg kasnije – mislio je – sve ima svoju cijenu

            Četvrtinu stanara znao je još iz školskih dana. Zastajkivao je na svakom katu kako bi došao do zraka, zagledajući vrata stanova. U sebi je sortirao zvanja svakog susjeda. Crna vrata gospodina poreznika. Zatim jedna bijela i jedna boje mahagonija – dva doktora od kojih je jedan poznati urolog. Vrata s kuglom na rubu okvira u kojoj je bila kamera – političar nepoznata obrazovanja i poznate reputacije koji je karijeru započeo u jedva poznatoj stranki, jedno vrijeme bio u nekakvoj liberalnoj a onda, poput penduluma, ponovo postao desničar. Vrata boje ružina drveta sa starinskom špijunkom toliko velikom da se oko moglo nazrijeti – stan državnog tužioca. Blindirana vrata s brončanom špijunkom dovoljno malom da se ne vidi je li vas domaćin promatra ili ne – njegov negdašnji šef.

            – Bog da mu dušu prosti, kakva stoka! Sreća pa sam otišao na vrijeme, inače bi mi to njegovo kopile bilo šef.

            Prošao je pored dvostruko premazanih vrata svoga prvog susjeda, odvjetnika koji je i najsumnjivije tipove oslobađao svega za što su bili osumnjičeni, i izvadio ključ iz džepa.

            – Nesumnjivo dobar u svome poslu – pomisli – kao i ja u svome.

            Mukotrpnom penjanju je došao kraj te čovjek zakoluta očima umjesto psovke upućene svevišnjem. Svevišnji je i krivac ali i onaj koji prašta kad god bi lansirao omiljenu mu poštapalicu – Bože me oprosti. Čim je ušao u stan produžio je u dnevnu sobu, bez daha i sa srcem u grlu. Vrata za njim zatvorila su se automatski: – Klik–klak–klik. Tri su brave škljocnule jedna za drugom.      

            – Ako sutra ne poprave lift, javljam šogiju da otpusti bagru – reče promuklim glasom u kojem je rezao duhan – A cigara? – zavukao je ruku u džep i napipao praznu kutiju Marlboro cigareta, pa je refleksno zgužvao – Fuj. Sreća pa imam zavijenih.

            Uhvatio se za trbuh premišljajući se hoće li do frižidera ili ne.

            – I šta mi Bog da? – za vlastita je pitanja imao i vlastiti odgovor – Imao je šansu dati, pa ne da – kritizirao je univerzum – a ja da čekam na milost? To se neće dogoditi, moj meštre.

            Pljesnuo se po stomaku a zatim predao dugo očekivanom trenutku: Travica i jeger. Gotova, zavijena, protkana dodatkom. Nije smio previše toga, ali tko je doktor pa da mu brani?

            – Brate doktore, i ti ga zarađuješ na savjetima! – posao je odrađen i bio bi red prigodno obilježiti uspjeh, malo se opustiti. Nema više djevojaka na izvolt’e kao prije. Prošlo je to vrijeme. Ali ima i drugih vidova opuštanja.

            – Ljudi se danas plaše!

            U stvari, posao nije bio baš sasvim završen ali je svakako bio pri samom kraju. Još samo taj jedan poziv, i sve je gotovo. Pogledavao je na sat svako malo.

            – Trebala bi zvati. – okrenuo se oko sebe. Sve je bilo na svome mjestu, uglačano i sterilno. Miris sredstava za čišćenje mješao se sa sladunjavom aromom osvježivača zraka. Posljednja spremačica koju je unajmio bila je iz Samobora.

            – Nije loše – klimao je – posao obavljen čisto i bez tragova.

            Dugo nije bio ovako uzbuđen. Pratio je rast nesvakidašnjeg toka energije u udovima. Čitavih deset godina i više nadao se poslu s kojim će riješiti sve svoje probleme. S obzirom na broj političara kojima je u datim trenucima bio oslonac, nada i spas, njegovo je očekivanje bilo sasvim logično. Držao se ubijeđenja da njegovo zvanje i funkcija koju tako briljantno obavlja moraju privući pažnju potencijalnog klijenta koji se neće libiti da plati onoliko koliko uistinu i vrijedi. Usluga profesionalca kao što je on ima cijenu koja ne pada. Pogledao se u ogledalu i nazdravio čašom tekile. Učinio je to oprezno, kao da zazire od sopstvenog odraza. Bilo je neke opasnosti u tim očima. Osjećao je strahopoštovanje prema samome sebi.

            – Koliko je samo običnih ljudi drhtalo pred istim ovim likom? – pitao se. Uvijek kada bi se toga sjetio bilo mu je ujedno i nelagodno i drago. Nelagodno, jer se sjećao koliko puta je optužio pogrešnu osobu. Drago, jer se dobro sjećao kako drhte od straha, bili krivi ili ne. – Svijet je pun kukavica – pojasnio je odraz u tami.

            U posljednjih deset godina tokovi u politici, pa i trendovi u Saboru  govorili su u prilog tome kako je netko pri vrhu prepoznao njegov talent. Stoga je baš iz toga smjera i očekivao ponudu. Toj strani je naginjao. Toj strani bi se usrdno ulizivao kad god bi se ukazala prilika. Nije ga bilo stid.

            – Zašto bih se stidio i od koga? – bilo je jasno da svi to rade. Neki manje, neki više. – Takav je ovo vijek. Zar je u tom okruženju za sve ove godine itko zavrijedio išta? – gledao se u oči. Odavno nije imao dijalog sa samim sobom. – Je li itko među njima zaradio moje poštovanje? – natuštio je obrve i napravio dužu pauzu, kao da očekuje odgovor od lika u ogledalu. Odgovor se, naravno, nametao sam od sebe: Opet je bio u pravu, a lik u ogledalu je ostao bez riječi.

            Ponuda za posao života ipak nije došla sa te strane, od tih moćnika kojima je vjerovao, oko kojih se trudio i kojima se toliko dodvoravao. Ne. Umjesto odande, ponuda je stigla preko oceana, od jedne dame koja je znala što želi. Angažman visoke razine došao mu je bogom poslan od jedne uvažene gospođe koja je imala bistar um, hladno srce i dovoljno para.        

            – Sada kod nje mora biti podne – izračunavao je vremensku razliku.

            Većina roletni u stanu već su bile spuštene. Poravnao je venecijanere u kuhinji. Podesio je regulator skupe zidne rasvjete kako bi u prostranom i zamračenom dnevnom boravku ostali samo obrisi. Broncana statua nage žene činila je osnovu zelenkaste lampe. Uz nju, nagi mišićavi muškarac, također od bronce nalik Davidu, u rukama je držao poveći poslužavnik. Zavalio se u trosed, stavio čašu tekile s ledom na poslužavnik a mobitel odložio na stakleni stol pred sobom. Sat je pokazivao pola devet navečer.

            – Čekanje ubija – skoro je zahrkao.

            Mobitel najzad zazvoni. Odgovorio je odmah:

            – Izvolite? – zgrejan tekilom, zvučao je razdragano.

            Razvučeni alt ga ohladi: – Kod vas je sada noć?

            – Kasno je – reče on. – To da…

            – U tom slučaju: Dobro veče želim – rekla je.

            Nesvjesno je uzeo još jedan gutljaj tekile. Htio je otpozdraviti ali žena nastavi:

            – Kakvo je vrijeme kod vas, gospodine?

            Unatoč upitne forme rečenice sagovornica je zvučala prilično nezainteresirano.

            – Kakva oštrokonđa – pomisli – no, ne treba se odavati! Odlučio je sačuvati vedrinu u glasu pa reče ushićeno: – Onako kako smo i očekivali, gospođo!

            – Završeno? – upitala je.

            – Savršeno! – odgovorio je. Ushićenost ga nije napuštala – A kod vas, madam? Kakvo je kod vas stanje?

            – Kiša i sivilo – monotono reče žena – sve po starom.

            – Posao, zdravlje? – potencirao je.

            – Hvala na pitanju, biznis kao biznis, prepun čimbenika izvan kontrole nas smrtnika – odgovara žena jednakim glasom. – U svakome slučaju, drugi dio isplate je pušten.

            – Račun isti?

            – Na isti račun kao i prvi puta, mladiću – rekla je.

            Nazvala ga je mladićem. Odavno to nije bio.

            – Kakva zmijurina! – pomisli. – Kakvi su to sofisticirani sistemi manipulacije?! – Ali ne… Takva si ponižavanja neću dopustiti…

            Pribrao se, uzeo kroz nos malo zraka pa reče:

            – Niste mi odgovorili kako vas zdravlje služi, madam!

            Već drugi puta je pitao nešto što ga ni najmanje nije zanimalo. Pola svijeta koje je poznavao bilo je hipohondrično. I on sam je spadao u hipohondre, pa stoga nikada nikoga nije ni pitao za zdravlje. Sada, međutim, pitao je istu osobu po drugi puta. Još kao školarcu pedagog mu je prišio kompleks niže vrijednosti kao dijagnozu na štambilj–papiru. Kasnije, u karijeri, pretpostavljeni i kolege obilježili su ga suprotno – da je umišljen. Uvijek kada mu se ego nalazio u opasnoj situaciji ta bi mu se dva kompleksa, puput dva brza vlaka, sjurila kroz glavu. U ovom slučaju misli su već hitale tračnicama: Prvo, baba dobro plaća! Čemu konflikt sa osobom od koje dolazi toliki novac? A drugo… Što je drugo? Ah, da, pitanje zdravlja! Svakako je bilo poželjno da osoba s kojom sklapa posao snova bude zdrava i prava, uplati novac na račun i zaključi stvar! A posle može umrijeti od čega hoće, što se njega tiče.

            – Koga briga – izmakne mu kroz šapat.

            – Molim? – upitala je, ovoga puta sa zrnom pažnje u glasu. – A vi to mene za zdravlje pitate? Dobro sam. Zabrinuta sam, doduše… – zastala je.

            Čuo je kako pali cigaretu i uvlači prvi dim.

            – Slažete li se da sada mogu pozvati policiju? – dodala je.

            – Što prije, to bolje – rekao je. Drhtao je od radosti.

            – Do viđenja gospodine. I hvala vam – rekla je.

            – Nema na čemu – prekinuo je kontakt, ispuhao višak zraka i zabacio glavu na jastuk – Ima na čemu, gazdarice, itekako! – dodao je glasno, sada kada ga više nije mogla čuti. Osjetio se nelagodno zbog toga što je rekla do viđenja. Nije bilo potrebe za viđanjem ikada više.

            – Zašto je rekla doviđenja? – zasvrbjela ga je misao. Počešao se po zatiljku, prevukao šakom iza vrata i osjetio znoj. Refleksno je odgurnuo čašu, zatim dohvatio bocu tekile pa iz nje potegao poduži gutljaj.

nastavak

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post

Zamka za Načelnika 6Zamka za Načelnika 6

U klubu Desire tog popodneva gosti su bili proređeni. Pričalo se da će zbog epidemije biti zatvaranja ali još ništa nije potvrđeno zvanično. Regularni gosti, dvije djevojke koje su imale nešto važno za raspraviti, jedan lik uglaste glave u maskirnim hlačama i par lokalnih pijanaca nove

Zamka za Načelnika 3.Zamka za Načelnika 3.

Zivan Reiter okrenuo je ključ u bravi polako i sa stankom. Učinio je to po navici, jer koliko god bio tih, Lara bi se probudila. Imala je lagan san protkan budnom brigom kada su njegovi dolasci s posla u pitanju, možda čak i više nego kada

Zamka za Načelnika 1.Zamka za Načelnika 1.

Magla se razvukla kejom. Obalom rijeke, niže nasipa, hvatao se led. Omanji kamionet gradske čistoće zastao je na okuci i vozač iziđe vani.             – Netko je bio revnostan – promrmlja radnik čistoće kada shvati kako je vreća u limenoj kanti zamjenjena novom – I to