Zamka za Načelnika 1.

Magla se razvukla kejom. Obalom rijeke, niže nasipa, hvatao se led. Omanji kamionet gradske čistoće zastao je na okuci i vozač iziđe vani.

            – Netko je bio revnostan – promrmlja radnik čistoće kada shvati kako je vreća u limenoj kanti zamjenjena novom – I to preko mjere! – dodao je, jer nova je vreća bila bijela umjesto crnih koje su koristili.

            Za tu je vreću bila svezana još jedna, zatim još par bijelih vreća tvorivši niz koji se spuštao dolje niz padinu sve do vode. Na kraju niza čekalo ga je iznenađenje, prizor dovoljno šokantan da je smjesta dohvatio mobitel i utipkao 112.

# # #

Mladi policajac Josip Junstek stajao je niže puta i pogledom mjerio okuku na kojoj je mirovala natrula barka. Skinuo je tanke gumene zaštitne rukavice pa stade puhati u svoje, od zime napola ukočene, prste.

            – Budale – reče. Sjetio se grupe klasića iz osnovne kako su tijekom jedne zimske ekskurzije probali prehodati zaleđenu Dravu.

            Prekraćivao je vrijeme mislima iz prošlosti, okrećući se lijevo i desno ali nikako i nazad. Zurio je u maglu pred sobom kao naslonjen na nevidljivi zid iza kojeg nije želio vidjeti ništa, a noročito ne tijelo mrtvog čovjeka. Magla se povlačila ka padini prošaranoj ostacima snijega ali je zbog susnežice vidljivost i dalje bila otežana. U dnu padine jedva je nazirao kolegu sa kojim je prije samo pola sata stigao na očevid.

            – Zoli! – pozva Josip.

            Odgovor nije stigao. Kolega Zoltan Varga ponovno se izgubio u magli. Doduše, Josip je još mogao čuti zvuk kloparanja kotura s žutom trakom kako se odvrće. Nakon nekog vremena pogled mu se u širokom luku nanovo spusti na leš u vodi. Osjećanje dužnosti nadjača odbojnost te se natjerao bolje promotriti mrtvaca.

            – Dobro se upetljao – promrmlja – neće ga voda odnijeti kad mu je noga tako svezana. Samo da se ne uhvati previše leda.

            Tijelo je bilo okrenuto potrbuške a crni mu je šuškavac bio prevučen preko glave. Kako li je samo uspio pretražiti mu džepove jakne i hlača, sam bog zna. A ni fotografiranje mu nije palo lako. No, to bi za sada bilo to. Za ostalo mu je već rečeno da pričeka dok šef ne pristigne.

            – Zoks! – pozva Josip opet.

Kolega Zoltan privodio kraju vezivanje žute vrpce.

            – Reci! – javlja se Zoltan.

            – Ako ti treba pomoć oko te trake, javi!

            – Zamalo pa gotov! – dopre s nasipa. – Samo ti motri na toga baju dolje!

            – Jest, baš – otpuhnu Josip cupkajući od hladnoće – mrtvaci znaju plivat’ k’o ribe.

            – Je li ti to prvi? – javlja se Varga.

Josip kao da je udahnuo osjećaj nelagode skupa s reskim zrakom.

            – Bome prvi. A tebi?

            – Bome drugi!

            – Ovako nešto slično si vidio ili…?

            – Ma ne! – dobacuje Varga – Samoubica neki… Gol u kadi. Nekoliko dana tako ostao dok netko iz susjedstvu nije dojavio. Kada smo ga pronašli bio se sav sljepio za kadu.

            Josip refleksno zatvori šakom usta. Pomisli kako će mu vlastiti želudac izići na nos.

            – Fuj! kad se sjetim samo – nastavlja Varga. – A mi ove rukavice gumene, pa ga vadi!

            Tiha, hladnjikava kišica zamjenila je susnježicu a magla se popela s vode na nasip i nastavila se kotrljati po cesti. Iz magle izroniše dva svjetla. Varga korakne preko nasipa kako bi preusmjerio došljaka. Prepoznao je vozača pa podigne ruku u znak pozdrava. Čovjek iza volana bio je novi šef gradske postaje mjesta Nova Luka, Zivan Reiter.

            – Ovdje možete parkirati, a tijelo vam je ravno dolje – pokazuje Varga.

            Zivan parkira auto, stavi na glavu službeni kačket i iziđe iz auta. Sa zadnjeg sjedišta uzeo je službenu kabanicu i obukao je.

            – Hvala što si se odazvao, Josipe – reče Zivan.

            – Nema na čemu, šefe.

            – Naspavao si se?

            – K’o nov sam! – mladić se trudio zvučati uvjerljivo, iako je izgledao upravo suprotno.

            – Nov? – nazmiješi se Zivan. Osmotrio je leš sa distance.

            Magla se sada već gotovo sasvim podigla i sve je postalo vidljivije, pa tako i blijedilo mladog policajca.

            – A nisam se još navikel – vajka se Josip.

            – Dođe to.

            – S mrtvima izgleda imam problema – slegnuo je ramenima mladić

            – Živi su nam veća briga – reče Zivan – Osobna, kartice?

            – Ma niti novčanika. Samo ovo – Josip pokaže providnu vrećicu u kojoj je spremio ključ od auta – Audi…

            Zivan uze vrećicu i osmotri je. Na ključu je bila pokidana alkica.

            – Fali privjesak – doda Josip.

            – Dobro potrgan – zaključuje Zivan pomjerajući sadržaj vrećice.

            – Ali ga nigdje ovuda nismo našli – potišteno će Josip.

            Vratio je vrećicu Josipu te je ovaj brižljivo savije i odloži u široki džep. Spustiše se niz nasip i zagaziše u blato. Zivan dohvati poveću granu i odvoji je od mrtvaca. Josip mu pomogne. U tom dijelu Drava je bila naročito jaka. Obala preko bila je još u magli.

            – Tu je voda nanijela?

            – Ne. Led se nahvatao pri rubovima, vidiš.

            – Znači ta je grana tu otkada i ovaj čovjek?

            – Otprilike – reče Zivan – Što ti misliš?

            Josip podigne pogled ka nasipu.

            – Možda se htio braniti – reče Josip.

            – Možda.

            – Takve se grane nalaze samo uz obalu – nastavlja Josip – Napad je počeo gore, na nasipu, a onda su ga napadači stjerali do vode, gdje je uzeo granu. Na kraju su mu nabili glavu u mulj i ugušili ga.

            – Napada–či… Množina ili jednina?

            Josip se ponovo osvrne oko sebe – nisam siguran – odmahnu mladić glavom. – A onda i te vreće svezane u nizu, i za nogu.

            – Što s tim?

            – Nemam teoriju trenutačno… Vi?

            – Da, djelomice. 

            – Je li? – podiže Josip obrve.

            – Egzekucija se dogodila negde drugo. Tjelo doneseno ovamo a onda privezano da ga reka ne bi odnijela.

            – Ubica je želio da tijelo bude nađeno?

            – Ubica je želio da tijelo nađe radnik čistoće upravo onda kada je i nađen – tajming reče Zivan i izvuče mobitel iz džepa. Otvorio je aplikaciju za fotografiranje.

             – Ja sam vam to već obavio, šefe. 

            – Vjerujem.

            – I poslao sam vam.

            – Dobar posao! Samo ću nekoliko. U procesu slikanja nekada dobijem ideje – reče Zivan.

            Obilazio je oko leša pažljivo. Svaku bi urađenu fotografiju najprije provjerio, pa onda zakoračio dalje mijenjajući kut. Povremeno bi uvećao sliku i zaokruživao djelove crtajući i pišući malenom olovkom po zaslonu mobitela. 

            – Moramo ga izvući na travu – spakirao je mobitel te prihvati leš za ruku.

            Josip ga pogleda zbunjeno.

            – Ispričavam se… – suzdržano će mladić – Zar nećemo čekati forenzičara iz župnog ureda?

            – I sudnji ćeš dan prije dočekati – odgovori Zivan.

            Izvukoše mrtvaca iz ledenog mulja za nekoliko metara. Josipu se zamagli pred očima. Osjetio je kako mu se obrazi hlade a ruke trnu. Okrenuli su tijelo na leđa.

            – Zapažaš nešto?

            – Zapažam li? – zamuca Josip.

            Zivan ga pogleda. Podigao je obrve i klimnuo: – Dakle?

            Josip udahne nešto zraka, osmjeli se u stavu pa poče:

            – Jakna prevučena preko glave sve do rukava… – nije završio rečenicu. Naglo je zatvorio usta rukavom i refleksno se okrenuo na drugu stranu.

            – I? – veli Zivan.

            – I ta jakna… – prozbori Josip utanjeno.

            – Brend?

            – Armani – ispali Josip.

            Policajac Josip Junstek, visoki dobroćudni Zagorac dječačkog lica i naravi kome ni brkovi nisu pomogli da izgleda starije, došao je po pozivu dispečera iako nije bio na dežurstvu kako bi se našao pri ruci starijem kolegi Vargi. Junstek je prije samo nekoliko dana prebirao po neriješenim slučajevima i među njima pronašao nekoliko fotografija mrtvih ljudi. Pripala mu je muka pri samoj pomisli kako će jednom morati i sam fotografirati mrtvog čovjeka. Subjekt se neće nasmijati, neće negodovati, neće biti zadovoljan niti nezadovoljan ishodom. Fokus i klik. Samo to – i zbogom mirni snovi. Taj će mu se mrtvi lik vraćati u snove živ, kao da ga je poznavao,  vidio ili slikao živa a ne mrtva. Toga se pohođenja Josip najviše bojao. Nije to bilo samo s ljudima tako. Ako bi kojim slučajem naišao na mrtvu životinju i obratio pažnju na lešinu koju sekundu dulje – gotovo. Slika bi se urezala u sjećanje i pohodila ga za neko vrijeme. Rijetko je kome o tome govorio. Ipak je on policajac na početku karijere i valja mu biti i ostati tvrda srca i obraza ako misli trajati u svome poslu. Valja mu dostići stupanj kao njegov šev Zivan, mislio je. Najednom je postao ubijeđen kako nikada neće biti u stanju promatrati beživotna tijela na način na koji to radi Zivan – temeljito i bez ikakvih unutarnjih smetnji.

            Zivan se spusti do tijela i s pažnjom osmotri čovjekovo lice. Brazgotine dubokih bora širile su se od krajeva očiju ka usahlim obrazima zaraslim u čekinjastu i sjedu bradu.

            – Brada napola trimovana – primjećuje Junstek.

            – Oštro oko. A kako ti ovo izgleda? – reče Zivan i pokaže prstom prema vratu i iza uha mrtvaca.

            Koža na vratu i iza uha bješe bjelja nego sam vrat koji je, iako pomodreo, na sebi imao crvenila.

            – Kao da je upravo bio na šišanju – reče Junstek.

            – Jakna Armani, i bio na šišanju… Što s tim?

            – Sve markirano – odgovori Josip – Pratio modu.

            Josip je znao da njegov šef upravo koristi priliku koju kasnije, kada tijelo bude odnešeno na obdukciju, više neće imati. Fotografije nikada ne mogu u cjelosti zamjeniti iskustvo prisustva.

            – Što misliš, Josipe, zašto bi nekome bilo važno oblačiti se u markiranu robu?

            – Jer se želi svidjeti nekome tko voli markiranu robu.

            – Zašto još?

            – Prestiž? – pogađa Josip.

            – Ima smisla – odgovori Zivan. Uspravio se i prišao tijelu s druge strane.

            Na prstu desne ruke nesretnog čovjeka bila je burma.

            – Lijepa burma – reče Josip.

            – Lijep kontrast – reče Zivan.

            Sjajna i čista, bila je u kontrastu s uprljanim šakama u čijim borama je bilo crnila. Ispod ne podsečenih noktiju također. Zivan pažljivo uhvati burmu i malo je pomjeri.

            – Zašto to? – upita Josip, ali pitanje ostade bez odgovora. Zivan je djelovao kao da ga nije ni čuo.

            – Oženjen, a nosi marke? – primijeti mladić.

            – Što zaključuješ? – inicira Zivan ne dižući glavu.

            – Bio spreman ići ljubavnici?

            – Moguće – reče Zivan.

            – Što sam propustio? Da razmislim… – počeša se Josip po nosu.

            – Oženjenog muškarca oblači tko? – nastavlja Zivan.

            – Pa… Supruga?

            – Bravo – klimnu Zivan.

            – A razvedenog? – izleti Josip.

            Zivanu se u kraju usana pojavi osmejak.

            – Validno pitanje – reče Zivan i dalje motreći tijelo pred sobom.

            Josip se trže i zatrese glavom: – Kako sam glup! Nisam mislio tako… Meni je žao!

            – Žao? Što?

            – Pa što ste rastavljeni – reče mladić pogođen valom iznenadne nelagode. Činilo se da je ponovo ublijedio.

            – Sastaviti kraj s krajem – pomisli Zivan. – Rastaviti brak… u djelove. Naravno da sam rastavljen kad nisam sastavljen

            Iz  toga iznenadnog toka misli prenuo ga je Josipov glas: – Ispričavam se…

            Josip je poštovao Zivana, prije svega kao starijeg i iskusnog kolegu ali i kao dobronamjernog i pouzdanog učitelja. U konačnici, na njegovu je inicijativu nedavno i unaprijeđen.

            – Ah. Pusti to – odmahnu Zivan rukom.

            Vozilo hitne pomoći s rotacijskim svjetlima u radu stiže do nasipa. Iz vozila iziđoše dvojica pripadnika službe i izvukoše vreću i nosila za tijelo. Iza vozila hitne službe parkiralo se još jedno – sivi automobil iz kojeg iziđe žena u bijelom zaštitnom odjelu sa još dva asistenta, također odjeveni u bijele kombinezone. Skupa se svi spustiše niz nasip.

            – Ovo nam je drugi udavljenik ove godine – reče prvi službenik hitne.

            – Osim ako nije pijan pao s mosta – dočeka drugi.

            – A kad bi vas dva pokazali malo više poštovanja – dobaci im Junstek.

            Jedan od službenika pokaza dlanove u znak isprike a drugi pognu glavu. Javila se gospođa u bijelom:

            – Stanje smrti je jedno uzvišeno stanje mira – u njenom glasu bilo je prijekora –  svakako vrijedno poštovanja.

            Zivan je upravo nešto zapisao u svoju bilježnicu kada mu se njezin glas učini poznatim. Podigao je pogled, raširio oči i s osmjehom spustio bilježnicu u džep.

            Njena tamna kosa bila je vezana u visoku punđu.

            – Iznenađen? – reče žena.

            – Dvostruko – odgovori Zivan – prvo se župni forenzičar pojavljuje na vrijeme, a onda je to osoba koju znam.

            – Bogu zahvali – reče ona – imam dva pripravnika na praksi.

            – Ena, zaista. Otkud ti?

            – Ja sam od onih koji pomažu, sjećaš se… Nova Luka je tvoja jurisdikcija.

            Zivan se omjehnu i potvrdno klimnu.

            – Pokušavala sam te dobiti još kada su te naimenovali za zamjenika, ali ti se ne…

            – … ja se ne javljam… – završio je rečenicu skupa s njom.

            – Nisam jedina, je li?

            – Ali mam opravdanje…

            – U redu je – odmahnu Ena – šta god… Uzela sam slučaj.

            – Jer si od onih koji pomažu.

            – Tako je. I nisam od onih koji bježe – dočeka ga ona spremno.

            Klimnuo je. Što mu drugo preostaje, pomisli. U pravu je Ena, u pravu su svi. Opravdanje ludom radovanje – nasmiješio se, ne bez gorčine. Žena se okrenula djevojci i momku, forenzičarima na praksi, i počela im davati smjernice.

            – Uvijek na moj račun – klimnu Zivan pomirljivo.

            Pogledala ga je još jednom kratko, očima boje tamnog kestena što bljesnuše  znanim sjajem, ispod dugih trepavica. Njena je bila posljednja: – Navići ćeš se.

            Dok su službenici uzimali tijelo, Josip se ponovo priđe Zivanu i tiho ga upita:

            – Dakle davljenik?

            Zivan odmahnu glavom. Misli su mu bile drugde. U njegovom poslu biti fokusiran neretko je značilo i ostati živ. No, ako fokusa nema a ipak se preživi, dovoljno je da oni koji ti se obraćaju misle da ga imaš, bili to građani koji se žale ili kolege u smjeni.

            – Ili nije? – nastavlja mladić, jednako zbunjen.

            – Ne – reče Zivan.

            – Kako nije… – uporan je Josip.

            – Ima rupu od metka u glavi – reče Zivan – potiljak. Lijeva strana.

            Policajac Josip Junstek ustuknu i zastade ukočen, što od stida što od čuda. Dva pripravnika su obavljali mjerenja, popisujući zapažanja, popunjavajući obrazac o stanju nađena tijela. Rupa od metka bila je jedva primjetna. Pa kako bi je inače mogao primjetiti pod pritiskom mučne averzije koja ga je svom snagom obuzela od samog početka. Korio je sebe u mislima.

            – Ulazno mjesto… – prošapta mladić zureći u potiljak leša.

           Medicinski službenici polegoše tijelo na nosila te jedan zatvori vreću preko lica mrtvaca. Odnesoše ga.

            Zivan se zagledao u vodu. Komadi leda otkidali su se od obale.

            – A izlazno? – pita Josip.            

            – I izlazno – potvrđuje Ena.

            Ona i Zivan razmjeniše poglede. Zivan se ponovno obrati mladom kolegi:

            – Metak je ušao pod oštrim kutom i izišao nagore, povrh glave, u desno.

______ . ______________

nastavak

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Related Post